Budući da ne čitam uopće zagrebačke novine, ne podnosim onu aroganciju i suvišak pameti koji u njima cvjetaju, a da slabije pratim televizijski program uopće, osim sportskog i filmskog, promakla mi je vijest da je umro moj dugogodišnji prijatelj i izuzetan čovjek, zemljak i građanin Banjaluke, u kojoj smo nekad zajedno odrastali, Tomislav Ladan.
Zapravo, da je Tomica umro saznao sam iz obavijesti zagrebačke TV Nova o tome da će komemoracija Tomislavu Ladanu biti održana 17. rujna 2008. godine.
Pročitavši vijest otrčao sam do žene, koja je kao i ja veoma voljela Tomicu i baš nedavno mi govorila kako nakon smrti naših prijatelja Nerkeza Smajlagića, Vanje Sutlića i Danila Pejovića i nemamo više neki motiv da putujemo u Zagreb, osim da sretnemo Tomicu Ladana i da se s njim onako po naški - bosanski i banjalučki siti izrazgovaramo, da čujemo naš pravi i originalni jezik, za koji je Tomo bio najveći živi stručnjak.
Ona je i sama bila preneražena i rekla mi da nije zamijetila obavijest o smrti, mada pomnije prati televizijske vijesti svih naših stanica, očekujući u beznađu barem odnekud neku dobru vijest, a u našim bosanskim novinama, kako je to postalo već pravilo, nije bilo nikakve vijesti o tom događaju.
Naše novine donose i najmanje vijesti o raznim bjelosvjetskim probisvjetima i gulanferima, ali redovno propuštaju, ili što je još gore uopće i ne znaju da negdje u svijetu žive veliki ljudi koji su svoju intelektualnu formaciju dobili u našoj zemlji i poglavito u Banjaluci, a među njima je i Tomislav Ladan, svakako jedan od najvećih intelektualaca proteklog stoljeća koji je radio na tlu bivše nam države Jugoslavije.
Izgleda da našu javnost smrt svakako jednog od najvećih intelektualaca koje je Bosna dala u zadnjih stotinu godina uopće ne zanima. To da nas mediji potcjenjuju, ismijavaju i tretiraju kao repu bez korijena, da nas nasilno provincijaliziraju i da donose vijesti o najraznovrsnijim pseudointelektualcima, ubiparićima, lopovima, prevarantima, nadripolitičarima i kojekakvim pintihamizama, koje se povazdan šepure po njihovim stranicama i na ekranima naših TV stanica, a da ne zabilježe smrt čovjeka kalibra Tomislava Ladana, jednog pravog, istinskog i originalnog Bosanca i velikog intelektualca, jednog autentičnog genija, to više nije čudno, to je postalo u nas pravilo.
Pa ko tu nešto zna i vidi i ko može ocijeniti vrijednost i značaj pojava, ljudi i djela, pa da se čudimo ovakvim pojavama. Ali da baš nijedan naš medij tu smrt ne zabilježi pljuska je cjelokupnoj našoj javnosti i siguran znak da nekakva bosanska i bošnjačka javnost u ovoj zemlji uopće ne postoji.
To je žalosna stvar, gotovo usporediva po težini svog žalosnog značenja sa smrću ovog izuzetnog čovjeka i intelektualca koji je oko sebe zračio svim što je za ljudski opstanak na ovom jadnom svijetu bitno, a to je veliko lično poštenje i hrabrost, ogromno znanje i velika skromnost.
Imao sam sreću i priliku da upoznam gotovo sve Ladane, tj. cijelu obitelj Tomičinu. Sestre Milku, koja je bila udana za Duška Bajića, s kojom sam bio i u partizanima, Ankicu, koja je bila udana za inženjera Hurlea, samo nisam upoznao treću mu sestru, koja je udana za Rajka Kuzmanovića.
Znao sam svu njegovu braću. Znao sam za njihov put od Ivanjice, Travnika, preko Jajca do Banjaluke, gdje im se otac skrasio. činovnik bivše (pluskvamperfekt) države - kraljevine i gdje su oni odrasli, pozavršavali šta je ko od njih htio od škola i kao familija nastavili da žive.
Tomislava sam upoznao odmah nakon rata, a s njim me je upoznala njegova sestra Milka, koja mi je glave valjala dok sam ležao u partizanskoj bolnici u kojoj je ona bila sekretar, a ja se oporavljao od tek preležanog pjegavog tifusa.
Nakon rata Tomislav je pohađao banjalučku Gimnaziju. To je bila izuzetno dobra škola i davala je mogućnost veoma kvalitetnog obrazovanja po prijeratnom obimnom programu. Program je bio ambiciozan i stvarao maturante sposobne da studiraju sve moguće nauke na sveučilištu. Nije stoga nikakvo čudo da je Banjaluka dala veliki broj visokorangiranih intelektualaca svakoj od naših kultura i nauci u bivšoj i ovim potonjim državama. Neću nabrajati sve ugledne profesore, umjetnike i akademike koji su završili tu školu.
Pored ove škole, Banjaluka je imala i jednu svoju specifičnu školu duha, a to su bile redovne diskusije na nekadašnjem korzou, najčešće pored ulaza u hotel "Bosna", gdje su vođene dugotrajne rasprave o poeziji, nauci, jezicima i uopće o najvišim pitanjima duha onoga vremena.
I sam sam često bio učesnik tih rasprava u kojima su stalni učesnici bili Drago Kolak, Nail Kobaščić, Dule Divjak, Đoko Stričević, Feruh Kadunić, Muris Zametica, moja malenkost, a kasnije i Tomo Ladan. Tomislav je bio odličan učenik, pun energije i nesavladive volje da stekne što više znanja. Imao je energije i upornosti da postigne sve ono što zamisli.
Sjećam ga se iz škole, ali posebno sa redovnih šetnji po Petrićevcu, gdje smo se često susretali, kako nosi pod rukom rječnike latinskog i engleskog jezika, koje je proučavao po svojoj posebnoj metodi.
Ta metoda bi se mogla nazvati sthendalovska, zapravo me je podsjećala na način kako je Sthendalov junak Licien Leven učio latinski zapamtivši prvo cijeli tekst Biblije, odgonetajući tek kasnije i postepeno značenje pojedinih riječi i sklopova riječi u njemu.
Jednom prilikom sam susreo Tomicu sa rječnikom upitavši ga kako napreduje, a on mi je kazao da je naučio cijeli rječnik i ponudio me da to provjerim tako što ću ga pitati za značenje bilo koje riječi koju nasumice izaberem.
Znao sam da je to istina jer Tomica nije uopće znao da laže. Nije mu to bilo ni potrebno jer je sve ono što je radio i govorio bilo toliko fantastično da je mnogima izgledalo kao izmišljeno, a zapravo je bila sušta istina.
Ja sam otišao na studije u Beograd i potom u Zagreb, Tomislav je završio gimnaziju i otišao na studije u Sarajevo gdje je, kao i svaki izuzetan talenat i čovjek koji misli svojom glavom, doživio nešto što ne mimoilazi izuzetne ličnosti. Nisu mu dali na univerzitet (sudbina mog sina Nenada me podsjeća na Tomičinu), jer je svojim znanjem i sposobnostima rušio sve kriterije, uzdižući ih do stupnja kojeg nisu mogli pratiti ljubimci raznih profesora, amidža, daidža i komiteta.
Tako je Ladan, umjesto na katedri za jezik i književnost gdje mu je bilo mjesto, završio u izdavačkoj kući "Veselin Masleša", gdje smo nas dvojica nastavili naše razgovore koji nisu nikada ni prestajali. Tomica je briljantno preveo nekoliko velikih djela svjetske literature i učestvovao u mnogim razgovorima o jeziku, po kojima ga je zapazio Miroslav Krleža i ponudio mu mjesto u Leksikografskom zavodu u Zagrebu, što je on s razlogom i pravom prihvatio.
Bosna se tako odrekla jednog od svojih najvećih intelektualaca i čovjeka koji je jezik, kao ekvivalent ljudskom načinu postojanja uopće, poznavao ponajbolje od svih naših lingvista. Kako god je Ladan razvio poseban način u učenju jezika i to u ranim godinama prve mladosti, tako je razvio i osebujan metod ulaženja u duboke slojeve jezika i u ona mnogobrojna semantička polja koja jezik u svojoj dijakroniji obuhvata i iznosi na vidjelo, naravno ako se zna analizirati jezička supstanca.
Istina je da je Tomislav Ladan u oblasti općeg poznavanja jezika i posebno u najdelikatnijem dijelu jezičke znanosti, etimologiji, bio nenadmašan i jedinstven među svim našim jezikoslovcima, zapravo bio je unikatan i neponovljiv.
Ne znam šta bi bilo sa Ladanom da je svoj život i rad podvrgao akademskoj logici i načinu rada, mislim da bi u svakoj varijanti on bio veliki znalac, ali mislim da je on sopstvenoj izuzetnosti osigurao i izuzetan način odnosa prema svojoj najvećoj ljubavi, a to je čovjek koji se najdublje i najpotpunije ogleda u svom jeziku.
Ovo pišem još pod teškim utiskom iznenadne vijesti o njegovoj smrti, da spasim obraz našoj javnosti, ali ću svakako, ako budem živ, uskoro napisati jedan veliki tekst o tom velikom i izuzetnom Bosancu, o našoj dragoj i sjajnoj nekadašnjoj Banjaluci i intelektualnoj klimi u kojoj smo odrastali, o našim beskrajnim raspravama, nadmetanjima u poznavanju poezije raznih naroda i poznavanju jezika i jezičkih kurioziteta. Sada mogu samo reći da mi ga je veoma žao i da mu poželim laku zemlju koja će ga pokriti.