Kolumne

VANILICA U CIRKUSU: Da ovca nema noge, bila bi oblak

VANILICA U CIRKUSU: Da ovca nema noge, bila bi oblak
Foto: Svjetlana Panić | VANILICA U CIRKUSU: Da ovca nema noge, bila bi oblak

Šta bi bilo kad bi bilo? Pitate li se ikada?

Volite promjene ili ih se plašite? Ili jednostavno mislite, šta god uradili, sve na kraju dođe na svoje mjesto, pa se prepustite? I zakoračite.

 

Uvijek se sjetim filma Vrata Sudbine. Stari, ali odličan. Onaj film kada Gvinet Paltrou, dobije otkaz na poslu, pa krene kući ranije. I uspije utrčati u zadnji čas u voz u metrou ili se vrata zatvore ispred nje, pa ide taksijem… Jer dogode se paralelno dvije priče. Jedna sa otvorenim vratima, druga sa zatvorenim. Naravno da neću prepričavati film, ko nije gledao, krajnje mu je vrijeme, vjerujte mi. Uvući će vas u sebe, razmišljaćete dugo…

 

Meni se dogodilo prošlivikend nešto slično. I to u Beogradu. Srećom da još nisu izgradili metro, ko zna šta bi još bilo. Znate, Gvinet je u tom filmu uhvatila muža da je vara. Da vam ne pričam dalje. Ja sam dobro prošla. Iako sam sama pred sobom napravila sranje.

Foto: Svjetlana Panić
Foto: Svjetlana Panić

Već ptice na grani znaju da prvo što uradim nakon što popijem jutarnju kafu, kupim pogačice sa čvarcima kod Čarlija i jedem ih šetajući. Žmu svako beogradsko jutro mijenja ta peciva za doručak. Ja ne. Kod mene se uvijek zna.

Prošli petak ujutro, nikada neću saznati zašto, ušla sam u pekaru preko puta Čarlija. I kupila pogačice.

Pa krenula u dan. To je onaj trenutak kada nesvjesno život krene u drugom pravcu.

I ti misliš da nemaš pojma kada se to dogodilo.

Kada vam ovo ispričam, možete se slobodno smijati, ali preda mnom se pravite ozbiljni. Još nisam svarila baš sve. Ne mislim na pogačice.

Šetajući, umjesto prvo u knjižaru kao i uvijek, ušli smo u radnju odjeće koju volimo oboje. Žmu je ostao na muškom dijelu, a ja sišla u podrum, na ženski. Ugledam mantil. Savršen. Osim što je po njemu milion puta odštampan naziv robne marke. Divan je, sviđa mi se, ima i tirkizni prsluk sa kapuljačom. Interesantan i nosiv na hiljadu načina. Ali…

Ne podnosim kada se vidi logo. Ne pali me to. Može samo sitno, neprimjetno. Neću ga ni probati. Vrzmam se, vrtim k'o mačka oko vruće kaše. Ma da ipak probam! Stoji mi kao saliven. Joj šta ću sad?

Uvijek kupujem u rekordno kratkom vremenu. Odmah prepoznam šta je moje, probam ili čak ni ne probam. I kupim. To je to. Sasvim jednostavno. Osim ovog puta.

Foto: Svjetlana Panić
Foto: Svjetlana Panić

Zovem Žmu telefonom. Zovem i zovem i zovem… Telefon zvoni sto puta, uopšte se ne javlja. Skinem i mantil i prsluk, popnem se uz stepenice. Nema ga nigdje. Izađem na ulicu, stoji ispred radnje. Izgleda mi da šizi, gdje li sam ja. Šizim i ja, gdje li je on.

 

Gdje ti je telefon? U džepu. Pa zovem te u nedogled?

Što me zoveš? Da vidiš nešto.

Nisam ni gledao telefon, niti čuo, ne očekujem da te otmu vanzemaljci u kabini za probu. Kad te dugo nema samo se pojaviš sa punom velikom kesom, šta je sad?

Treba mi pomoć?! Kakva tebi pomoć treba oko kupovine, ŽivoMeZanima?

Mantil je prekriven logom, razumiješ?!

Odmah silazi sa mnom. Ni on ne voli previše vidljiv logo. Ponovo probavam mantil. Žmu kaže, kupi, toliko puta je ispisan logo, da se pretvorilo u dezen i baš ti je odličan. I ja kupim.

Foto: Svjetlana Panić
Foto: Svjetlana Panić

O Bože, pogazila sam sve ono što sam pričala do sada. A nisam taj lik. Valjda je ovo jedan od onih momenata, nikad ne reci nikad.

Izađem iz radnje, uručim mu veliku kesu i odmah uđem u moju omiljenu parfimeriju. Da kupim bočicu parfema od cvijeta nektarine i meda koji obožavam i kog nema u mom gradu.

I usput probam još jedan od ruže i vanilije koji uopšte ne liči na mene. I kupim i taj. Ne znam zašto, ne pitajte me, molim vas.

Ovog Retrogradnog Merkura u koji uopšte ne vjerujem, pravim baš nagle pokrete. Izgleda da jedno "nikad ne reci nikad", ne dolazi samo.

I šta sada? Ništa.

Vani pljušti kiša, oblačim moj novi mantil k'o pokretnu reklamu, mirišem kao veliki rahatlokum od ruža i pitam se kuda li će me sve ovo odvesti.

Da li će uvijek biti puteva kojima nismo krenuli? Da. Ali….

 

Šta kažu Vrata Sudbine? Kuda god da krenete, ukrstiće vam se putanje sa ljudima važnim za vaš život. I proživjećete sve što je na vašem putu. Koliko god se otimali. Život izgleda uopšte ne mari kako mi želimo da stvari izgledaju.

 

U svemu tome, jedno je važno.

Moramo se opustiti. Dugo mi je trebalo da ukapiram.

SAMO OPUŠTENO.

NIŠTA NIJE UZALUD.

 

Lav ju

Chic Vanilica

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije