Sve cupkam, od znatiželje, kad ovo pročitate koji ćete završetak izabrati. Jer ovaj put sami birate sretan kraj.
U bajke i danas vjerujem, ali Deda Mraz mi je oduvijek bio previše sumnjiv. Prešla sam se, priznajem. Roza perje me je razuvjerilo.
Ali prvo domaća supica, praznici su, zar ne?
Kad Haruki Murakami napiše kako se miris svježe kafe raširio po stanu i razdvojio noć od dana, tako vam kod mene miriše domaća supa i razdvaja, ne noć od dana, nego godine jednu od druge. Možda zvuči suludo, ali tako je. Šta bih ja sada? Nisam Murakami.
Obožavam praznike, ali ovi praznici su mi donijeli nedostajanja, najjača do sada. Shvatila sam to kada sam prečesto počela da pravim domaću supu, a kao glavno jelo, isto prečesto, da jedem rinflajš. Znate sigurno šta je to, ali možda ste prečuli da se tako zove. To vam je kada iz tek skuhane supe izvadite i meso i krompir i celer i mrkve, ali i kelerabu. I nakon supe, jedete ih sa hrenom, mada može i sa paradajz sosom. Prije glavnog jela. U mojoj porodici svi vole rinflajš. Čak i ja koja sam u djetinjstvu svakodnevno zvanično obavještavala roditelje da jedva čekam da porastem da ne moram jesti supu, kuvano meso, hren i mrkvice sam redovno jela. I kad pretjeram sa hrenom, mirisala hljeb da mi ne ispari mozak od ljutine. Znate valjda tu foru sa hrenom i hljebom? Probajte, radi.
I evo porasla sam, izgleda. Roditelji me sada posmatraju sa zvijezda, kako neprekidno kuvam svakakve supice. Promijenila sam se. I zavoljela neke stvari koje sam mislila da nikada neću.
Dakle, ovog decembra sam neprekidno kuvala domaće supe, a rinflajš smo jeli isključivo kao glavno jelo. Srećom, Žmu se ne buni, pa ne moram dva ručka da pravim. A ja sam odjednom, jedući sve te supe sa domaćim rezancima, ukapirala da su iste kao mamine i da me ovih praznika nedostajanja toliko stežu u grlu da stalno mislim da me hvata neka prehlada.
I tako, jednom dok sam cijedila supu, ugledam kod Keti, moje instagramske drugarice koju uživo nisam ni upoznala, bou od bijelog perja. Odmah joj šaljem poruku, sa pitanjem gdje je to pronašla. Ali odgovorila mi je nazivom prodavnice koja ne postoji u mojoj zemlji. Osmijeh mi se objesi nadole jer sam danima prije toga tražila gdje najbliže može da se naruči boa od perja. Ista koja mi je iskočila na njenoj slici. Nemojte me pitati šta će mi. Naravno da nemam pojma. Ali treba mi, to sigurno znam.
Par dana kasnije, Keti mi piše, nalazi se koju stotinu kilometara dalje i pita imam li nekoga u tom gradu, ima iznenađenje za mene. O Bože, tu zaista nemam nikoga. Šta li je smislila? 'Ajde razmisli, imaš li koga? Ne, nemam. Roza perje je u pitanju, ne mogu izdržati da ti ne kažem. Džaba, baš tu nemam nikoga. I dijele nas daljine, inače bih ja nešto organizovala. Ništa. Keti se vrati kući. Sa roza perjem. Ja nastavim da kuvam supe kojima pokušavam izliječiti nedostajanja. Bar ih utopliti ako ništa drugo.
Toliko me je dirnuo divan gest da se mislim, ma kao da mi je i stiglo perje, nema veze sad, šta je tu je. Poslaće mi nekad poštom.
Međutim, eto Keti u samoj završnici decembra, šalje poruku da je poslala paketić, ali ne poštom. Donosi ga njen komšija koji studira glumu u mom gradu. I da ne zna kada će mi se tačno javiti jer glumi Deda Mraza djeci po okolnim mjestima, pa možda neće stići prije Nove godine.
E to je momenat kada sam ponovo počela vjerovati u Deda Mraza. Jer bou od roza perja mi, bukvalno, donosi Deda Mraz.
Sjedim 31. decembra na matine novogodišnjoj zabavi i zvoni mi telefon. Izlazim da se javim jer se od muzike ništa ne čuje. Kad sam se vratila, moja sestra me pita koje je to bio, kažem Deda Mraz, javlja se da je stigao u grad. Kako misliš Deda Mraz? Tačno tako kao što sam rekla. I ispričam joj.
Bože svašta, to samo tebi može da se desi.
Baš sada je taj momenat kada vi sami trebate da izaberete da li je Deda Mraz u crvenom odijelu i sa bijelom bradom, u predvečerje novogodišnje noći, vraćajući se sa neke od dječijih predstava, zazvonio na mojoj kapiji i uručio mi roza perje ili je ipak, Žmu u prvim danima ove godine, otišao da preuzme paketić jer sam ja sjedila kući sa viklerima na glavi i opet kuvala supu.
Izaberite.
Šta god da ste odabrali, nije važno. Ja hodam po kući u bademantilu sa roza perjem oko vrata. I smiješim se.
Važno je znati da uvijek neko misli na vas i onda kada se najmanje nadate. I da Deda Mraz ipak pronađe način da vas obraduje čak i ako ne vjerujete u njega. Jer izgleda, ipak postoji, samo smo mi zaboravili sretnu misao od koje se leti.
I zato…
NEKA LETI PERJE NA SVE STRANE!
Lav ju
Chic Vanilica
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
