Je'n, dva, je'n, dva… Jel' radi razglas? Da slušamo ploče zajedno? Znate ono kad je Didi J. rekla: "Ništa nisam danas kuvala, samo sam ananas jela?" Ja sam vam danas samo slušala ploče. Nema ručka.
Žmu je kupio gramofon. I to pravi, vintidž. Ništa ovi ružičasti i tirkizni što iskaču po internetima. Tanki crni da nam ide uz retro muzički stub i ogromne zvučnike. Izvukli smo gomilu ploča i počeo je šiz. Možda je u filmu rokenrol propao, ali u našoj kući neće. A bogami ni disko.
Ali…
Mjesec je pun. I ništa nije kao u Bajaginoj pjesmi gdje je mjesec mlad, a noć vrela dok padaju zvijezde padalice. Hladno je i sjeverac fijuče kao u filmu "Čokolada". Obožavam kada Žilijet Binoš, nošena istim takvim sjevercem, u crvenoj pelerini koja se vijori za njom, stigne u malo francusko selo da unese promjene u ustaljene živote mještana.
I evo, sa ovim sjevercem stigla Žilijet i kod mene. Da me nauči disciplini.
Jer disciplina se sastoji od promjena.
Mislim, nisam ja baš sasvim nedisciplinovana. Iako Žmu kaže da sam ja pojam nediscipline. Priznajem, često posrnem u radnim navikama. Kampanjac sam. Uradim sve što treba i to precizno, ali kad je rok blizu. Kad je frka, najbolja sam. Bez frke, razvlačim se k'o mačka. Ali neke stvari ne mogu na frku. Slaba sam prema sebi, šta da vam kažem, evo slušam ploče cijeli dan. I jedem ananas.
Da li se zaista može postati disciplinovan? Moguće je. Kad nešto obećam, ja to uradim. I počela sam sa obećanjima samoj sebi. Dala sam si rokove. To je već ozbiljno.
Evo istražujem kako čvrsto graditi disciplinu. Da ne jurcam uvijek. Priznajem, ne zarezujem ove samozvane lajfkoučeve ni za suvu šljivu. Većina nije ni svoje živote sredila. Lajfkoučevi imaju lajfkoučeve. Tako da to, ništa.
Ali pronašla sam nešto interesantno. Sasvim slučajno naletim na internetu na popularna neurološka istraživanja. I postane mi sve jasno.
Mozak ne kapira, izgleda. Znači, nisam ja kriva. Moj mozak je. Pokušava da me zaštiti od nepoznatog ili mogućih opasnosti. I postoji jednostavno objašnjenje. Svaki put kada krenemo u nešto novo mozak nas vraća unazad, na ono što mu je poznato. Kao autopilot. Za svaki slučaj. Jer ne postoje veze, ka tom novom pravcu među neuronima u našem mozgu. A baš te male veze između neurona stvaraju nove puteve. Pletu se kao pletivo. Ako smo uporni, sa svakim našim novim korakom, u mozgu će se pomalo stvarati nove i nove veze i vezice i sve će stvarno postati kao u Rumijevoj mudrosti: "Kad počneš hodati, put se pojavljuje."
Dakle, sitne odluke i pokreti mogu promijeniti život. Sitni kao kad šumskim putem berete cvijeće i onda vas cvjetić po cvjetić život odvede do ogromne cvjetne livade.
Jer više niste ista osoba. Procvjetaćete. K'o livada.
Ali moramo držati fokus. Da ne promakne koji cvjetić. I eto nam livade.
Ponavljam, držite fokus. Čvrsto. I ja ću. Pa da vidimo. I uračunajte u vaše putovanje poneko posrtanje i pokoju zamku. Usvojite te nove navike i okružite se ljudima koji vas nadahnjuju.
I šta je još važno? Nagraditi se povremeno. Kao kad ste na dijeti, pa pojedete malo crne čokolade. Ja ovaj dio sa nagradama najviše volim. A Žilijet Binoš pravi divne čokolade, sjećate se?
Samo ne dozvolite da vas strahovi pobijede. Mozak će pokušati da vas prevesla, kao i obično.
Ono što sam prvo uradila je da sam se naspavala i odmorila. Sad ponovo konačno redovno idem na pilates. I hranim se zdravo. Za čvrste korake i pravu kičmu.
Motivacija pokreće, ali disciplina ostvaruje. Moramo zadržati te dobre navike. U početku nije lako, znamo svi. Ali kada nešto stalno ponavljamo, sve je lakše jer nam treba sve manje i manje energije. Pretvara se u rutinu. Naučnici kažu da je potrebno u prosjeku 66 dana za stvaranje nove navike. Kako da znam koliko meni treba? Nemam pojma. Dala sam sebi 100 dana kao novoformirana vlada. Pa ću ili pasti ili uspjeti.
Žmu je uveo obavezno slušanje svakog dana bar po jedne ploče. Dok preslušamo sve ploče koje smo sačuvali iz djetinjstva, proći će tih 100 dana za izgradnju moje discipline.
Slušajući ploče osluškujem sebe. I jeste da povremeno šuštim i krckam, ali taj je zvuk potpuno drugačiji. Zaista. Dubok i višedimenzionalan.
Kad vam kažu nemojte ništa govoriti ni o sreći niti o svojim koracima i planovima, psiholozi su uvjereni da ćete tako izduvati k'o balon i ispariće vam entuzijazam. To u mom slučaju nije uopšte tačno. Uvijek radim suprotno, to ste već ukapirali. Kao prvo, ja mislim da sreće moraju biti glasne. Što su glasnije, pojavljivaće se nove i nove. Kao veze među neuronima. I zato neću da ćutim.
Samo morate uraditi to što ste sebi obećali. Budite od riječi. Zna se ko se za šta drži, jelte?
Uopšte ne radim ovo samo zbog mršavljenja i kondicije, nego želim da vidim tu, nadam se, disciplinovanu osobicu, nakon tih 100 dana, u ogledalu.
I da onda, k'o Ruška Jakić, napravim sebi kafu, zastanem pred ogledalom i kažem naglas: "Lutko, život je pred tobom!"
Jer, okrenula sam ploču. Vjerujte, bila sam potpuno zaboravila da ploče imaju i drugu stranu. Kao i mi. A Žilijet Binoš će sa novim sjevercem obući crvenu pelerinu i doći možda kod vas. Otvorite joj vrata.
NE ZABORAVITE KAKAV STE ŽIVOT SEBI OBEĆALI.
Lav ju
Chic Vanilica
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
