Bilo bi se neobično važno jednom upustiti u proučavanje faktora vremena na našim prostorima u odnosu na isti fenomen u kulturi/kulturama Zapada kojemu integracijski stremimo.
Vrijeme kao kategorija na ovim prostorima, dakle onaj dodir vremena i prostora koji tako presudno utječe na naše živote, dramatično određene tim dvama čimbenicima, nikad ozbiljnije nije tretirano. Uvijek u grču povijesti, na njezinim vjetrometinama, prostor smo nekako i češće definirali, ali vrijeme kao drugu važnu dimenziju egzistencije - rijetko kad ili gotovo nikad. Da, čini se da se nikad nitko time nije bavio cjelovitije, osim književnosti koja u sebi sublimira brojna iskustva doživljaja vremena i literarno ih transponira u dramu integralnog življenja. Tako se pred nama najčešće literarno "razlagalo" historijsko vrijeme, vrijeme u davno prošloj dimenziji i to kao ambijentalno određen, najčešće statičan fenomen.
Da, razumijevanjem se fenomena vremena, na način na koji je to radio npr. sveti Augustin, nitko u nas nije bavio, premda bi bilo posve normalno da je, primjerice, Nedžad Ibrišimović pišući svoga "Vječnika" promišljao fenomen vremena s obzirom na svjedoka njegova protoka. Bi li se tada vidjelo što znači faktor vrijeme, teško je reći, ali bi se svakako pokazalo da vrijeme različito funkcionira u različitim kulturnim miljeima, različitim religijskim sustavima, različitim povijesnim etapama, različitim društvenim slojevima...
Nedavno objavljena "Balkanska priča" Duška Anđića provokativno me podsjetila na fenomen koji u našoj multikulturalnoj stoljetnoj dijakroniji svakako nosi bitne i bitno različite značajke. Kad njegov junak, stranac u Bosni, promišlja kako "neuki ljudi, u neprosvijećenim zemljama, nemaju, niti ikakva, odnosa prema vremenu. Jer, u neukosti zapravo vrijeme protiče, prividno, mnogo sporije", onda se s razlogom čini da "prosudba" poimanja vremena na našim prostorima ne može biti drukčija nego da "u toku svoga vijeka, vi učinite kudikamo manje no što toga učini jedan običan građanin u civiliziranoj zemlji." Što je tu stvarnost, a što privid, svakako bi imalo smisla promatrati ne samo iz ove "vanjske perspektive", kakvu i koju imaju stranci (pa i kod Andrića!) o Bosni, nego i iz perspektive različitih kulturalnih sastavnica bosanske društvene stvarnosti kroz povijest i, dakako, prema literarnoj slici koju kao vjerojatno jedinu imamo na raspolaganju. Kao što se u tom svijetu žive tri naporedna sustava vrijednosti, tri kulturalno odijeljene matrice, tako se, nužno, žive i tri stvarnosne i metaforičke vremenske zone. No, ne samo po onoj Andrićevoj, parafraziramo, da na bosanskim bogomoljama odzvanjaju i pokazuju se različita vremena; niti da svatko u Bosni kroz njezinu i svoju povijest gleda u pravcu različitih središta i izvorišta svoje kulture, pa i kulturnih i vremenskih zona (jer nema svoju jedinstvenu?!); nego ponajprije i baš otuda što faktičke kulturalne i društvene podjele imaju i različito brojanje vremena i njegovo poimanje u mitskoj i stvarnosnoj svijesti bosanskih kulturalnih entiteta.
Da je to više nego evidentno, pa onda i posve razumljivo, dovoljno je već i samo površno i globalno znanje bosanske povijesti, tj. njezinih mijena i svih diskontinuiteta, a kamoli još cjelovitija literarna recepcija, za koju nam ponajviše "materijala" pruža, svakako najintegralnija i najrespektabilnija, Andrićeva književno-povijesna "inventura". Ona je neizbježna asocijacija i dok čitamo Duška Anđića, čija je "Balkanska priča" spojila dva vremena: ovo naše današnje i vrijeme Omer-paše Latasa u Bosni, a koja se (ta vremena!) autoru romana čine umnogome usporedivima.
Dakako da vrijeme koje živi Latas koji je došao "zavesti red" među onima što odbijaju reformu Otomanskog carstva i onih koji bježe od reforme, plaše se novoga, pružaju mu otpor, nisu ista vremena. Kao što nije isto vrijeme koje živi fra Ivan Franjo Jukić s onim Latasovim i, pogotovu, s onim domaćeg vladajućeg sloja, koji osiono uljuljkan u vlastitu sigurnost odbija novo. Kategorija vremena, njegovo mjerenje, njegov protok, pokazuje svu relativnost svjetova u kojima se živi, svjetova koji su susjedi i nikad jedinstveni, koliko god bi netko vulgarno ih pojednostavljujući htio u njima vidjeti tisućljetni "suživot". Nije drukčije ni u literaturi koja tretira austrougarski period, ali ni ovoj sadašnjoj. Vrijeme različito prolazi onima koji imaju putovnice za otići na Zapad i onima koji žive u getu, onima koji govore barem jedan strani jezik i onima koji su u getu vlastitoga jezika, onima koji su socijalno situirani i onima koji žive na rubu egzistencije, onima...
Tu najprizemniju realnost življenja ne može ne vidjeti ni realitet literarne realizacije. I po tome bi i Anđićeva priča, ma koja joj u cjelini literarna vrijednost bila, u segmentu u kojemu tretira odnos vremena i civilizacije, mogla doista biti točna. Trima civilizacijskim i kulturalnim entitetima u bh. društvu doista ne teče isto vrijeme, ali to nipošto nije jedini mogući rez u vrijeme, jer se s obzirom na vrijeme može povući još cijeli niz rezova, kao uostalom i kod seciranja identiteta. Kako tek teče vrijeme onima koji se, kao stranci, susreću s našim poimanjima i življenjima vremena, vremenskog faktora, koji je ujedno (ne zaboravimo to!) jedino vrijeme koje imamo u svojim životima.