Zapad je, predvođen Amerikom, krenuo u novu ofanzivu na preostale zemlje bivše Jugoslavije koje nisu pod njegovom punom kontrolom, a ovog puta hranjen ratom protiv Rusije, koji prenosi i na Srbe. I tu je na glavnom udaru jedinstvo srpskog naroda. Zato je od sudbinske važnosti da srpske zemlje imaju u osnovi jedinstven odgovor na dramatične globalne izazove, da stvore jedinstven front.
Da li ga, međutim, imaju i da li je moguć? To je teško reći. Svaka srpska zemlja ima svoje interese i položaje, ali se, utisak je, dovoljno ne razumije da svakoj od njih samo srpsko jedinstvo daje dovoljnu snagu.
Crna Gora, jedna od srpskih zemalja, je već NATO članica i potpuno kolonizovana od strane Zapada, što je po mnogo čemu i ambicija tamošnje političke elite, ali nije većinska želja naroda. Srbija je zvanično vojno neutralna, mada u njenom Ministarstvu odbrane sjede NATO oficiri i srpska odlikovanja se dijele oficirima američke Nacionalne garde.
Politički, međutim, Srbija nije neutralna. Ona je kandidat za članstvo u Evropskoj uniji i njena politička elita se uporno zaklinje u takozvani evropski put, što je novi narativ u ambijentu kada je članstvo u EU nemoguća misija.
Većina građana Srbije ne podržava takav evropski put.
Srbija istovremeno pokušava da održi jake veze s Rusijom i Kinom, iako to sve više postaje nejasno.
Čini se da je među srpskim zemljama jedino jasna pozicija Republike Srpske. Aktuelni politički tim se u političkom smislu jasno opredijelio za saradnju s Rusijom i Kinom, kao i onim zemljama koje imaju dovoljno razumijevanja i pružaju podršku, kao Mađarska na primjer. I takva politika, kako izgleda, ima većinsku podršku žitelja Republike Srpske, ali i u srpskom korpusu u cjelini.
Drugim riječima, na političkom nivou jedinstven stav srpskih zemalja još ne postoji.
Ali, što je najvažnije, jedinstven stav postoji u srpskom narodu. A na kraju, ma koliko se neko osjećao moćnim, niko ne može protiv narodne volje.
Najnovije istraživanje Agencije "Sprint insajt", koje je podržao i Fond za nauku Srbije, 81 odsto ljudi u Srbiji je protiv uvođenja sankcija Rusiji, a toliko ih se izjasnilo i za dobre odnose s Rusijom. Prema tom istraživanju, 53 odsto je za članstvo u Evroazijskom ekonomskom savezu, a za članstvo u EU samo 46 odsto građana. Istovremeno, kada bi sada bio organizovan referendum o ulasku Srbije u EU, protiv članstva bi, prema tom istraživanju, glasalo 39 odsto ljudi, ali isto toliko i za članstvo.
Među važnim nacionalnim interesima su i očuvanje Republike Srpske, za šta se izjasnilo 77 odsto anketiranih, ali i normalizacija odnosa s Prištinom, za šta je 73 odsto ispitanih. Važnost očuvanja Kosova i Metohije u sastavu Srbije podržalo je 64 odsto građana.
To je raspoloženje javnosti u Srbiji. Unutar političke elite, i pozicije i opozicije, situacija je mnogo manje jasna. Dok vlast, na primjer, govori o jakim vezama s Rusijom, istovremeno se zaklinje u takozvani evropski put, a to su i sada i u dogledno vrijeme dva nespojiva procesa. Zanimljivo je da antirusku kampanju predvodi dio opozicionih partija koje imaju i najveće ambicije. Lideri Stranke slobode i pravde svakodnevno poručuju da je uvođenje sankcija Rusiji uslov svih uslova i da će, ako ih ne uvede, Srbija biti izolovana. Od koga bi to mogla da bude izolovana? Prosto je nevjerovatno kako onaj ko želi da dođe na vlast ne sluša glas naroda ili očekuje da ga na tron dovede neko iz Brisela ili Vašingtona.
U srpskom narodu su, utisak je, prošla vremena kada su zapadnjaci mogli da dovedu na vlast one koje oni žele, iako se prema medijima, koji su, nažalost, u mnogome još pod uticajem zapadne propagande, uporno održava mit da je Zapad svemoćan. Dok je, kako izgleda, narod većinski to shvatio, dobrom dijelu političke elite nije pomogao ni "šamar" Evropske unije "udaren" Srbiji u Pragu tokom bučno najavljivane prve konferencije Evropske političke zajednice, tog nejasnog izuma francuskog predsjednika Emanuela Makrona.
U Pragu je obznanjeno da 1. decembra ove godine stupa na snagu prošlogodišnja odluka Evropske unije da se zabranjuje isporuka ruske nafte putem mora. Sankcije su, dakle, samo za tankere, ali ne i za rusku naftu koja stiže naftovodima. Bilo je rečeno da će zemlje takozvanog zapadnog Balkana biti izuzete, ali, kako je saopšteno, na zahtjev Hrvatske u zabranu je ubačena i Srbija. Tako će Srbija ostati bez onog dijela nafte koji kupuje od "Gazpromnjefta" i koja stiže naftovodom od terminala na Krku kroz Hrvatsku. Srbija i dalje može da koristi taj naftovod, ali bez ruske nafte. To će pogoditi Srbiju, jer je ruska nafta jeftinija za oko 20 odsto od drugih snabdjevača. Srbija, međutim, nije sve svoje potrebe podmirivala ruskom naftom.
Naravno, Hrvatska je tu poslužila samo kao sredstvo, jer odluku je donio Brisel, a ne Zagreb. U Beogradu je, međutim, podignuta političko-medijska mašinerija, što je takođe dio projekta zapadne ofanzive, jer je u funkciji destabilizacije cijelog regiona, a situaciju koristi i vladajuća elita kako bi prikrila sav besmisao takozvanog evropskog puta. Hrvatska je pristala ili bila primorana da nastavi da geneirše loše odnose sa Srbijom. Istovremeno, to podizanje temperature je i u funkciji ugrožavanja dobrih odnosa Hrvata u Bosni i Hercegovini i Republike Srpske, što je trn u oku Amerike i Zapada. I to je dio projekta. Cilj je održavanje nestabilnosti.
I to je "poklon" EU i Amerike Srbiji za sva popuštanja na Kosovu i pritiske Srbije na Republiku Srpsku, to je taj evropski put.
Uprkos tome, u vrijeme skupa u Pragu potpredsjednik Skupštine Srbije Borko Stefanović je razgovarao s američkim ambasadorom i rekao mu da punopravno članstvo u EU ostaje prioritet Srbije. Po sistemu, što nas više kažnjavate - mi vas više volimo.
Takođe, u vrijeme obznanjenja kažnjavanja Srbije ministarka za energetiku u tehničkoj ili Bog-zna-kakvoj Vladi Srbije Zorana Mihajlović se po ko zna koji put sastala s američkim ambasadorom Krisom Hilom i potom izjavila da Srbija i Amerika pripremaju strateške sporazume o energetici. I na tome se radi, rekla je ona. Vjerovatno o tome da američke kompanije prodaju Srbiji rusku naftu i gas.
Prva konferencija takozvane Evropske političke zajednice u Pragu je okupila 27 zemalja EU i 17 država koje nisu članice te integracije.
Kako je izjavio Žozep Borel, šef diplomatije EU, ambicija je da se u Evropi stvori novi poredak, ali bez Rusije. To je, drugim riječima, i antiruski projekat. Na skupu je bila i Srbija, na neki način je postala dio antiruskog sastajanja pa se nameće pitanje šta je onda politika Beograda. Naravno, uopšte nije jasno šta će da bude s tom Makronovom idejom, o čemu smo pisali u prošloj kolumni.
Zapad je i izbore u Bosni i Hercegovini iskoristio, još jednom, za ofanzivu na Balkan i rušenje srpskog jedinstva, ali i eliminisanje Hrvata kao političkog faktora. Kao i 2018. godine. Zapadu je jasno da u Republici Srpskoj još ne može mnogo da učini, ali pokušava. U stvari, tu poviku na Republiku Srpsku prije svega Amerika koristi da prikrije probleme u Federaciji BiH i u odnosima Hrvata i muslimana. Ne smije se, naime, dozvoliti savezništvo Hrvata i Srba u Predsjedništvu BiH, pa makar i po cijenu da Bakir Izetbegović ostane poražen na izborima. Hrvati su još jednom poniženi.
Dio projekta razbijanja srpskog jedinstva je i generisanje navodnog političkog sukoba lidera Republike Srpske Milorada Dodika i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Nažalost, u tom prljavom poslu u velikoj mjeri učestvuju i beogradski mediji za koje se tvrdi da su provladini. Ko je onda vlada u Beogradu? Doduše, imaju i "hrane" za tu kampanju, kao što je dežurni razbijač srpskog jedinstva Kristijan Šmit. On je redovan gost kod predsjednika Srbije, a kako sam tvrdi, razgovarao je s njim i u vrijeme najvećih postizbornih napetosti u Republici Srpskoj. Interesantno je da za prozapadne političare navodno nisu regularni izbori samo za predsjednika Republike Srpske. Sve je to dio projekta.
* * *
Savremeni svijet je već ušao u novu fazu državnog terorizma, o čemu najubjedljivije svjedoče diverzije na "Sjevernom toku" 1 i 2 i ubistvo Darje Dugine, kćerke ruskog filozofa Aleksandra Dugina. Državni terorizam odavno postoji, ali sada su otkrića i sumnje i na samom Zapadu mnogo brža. Sada, na primjer, mnogi ljudi i u Americi ne vjeruju saopštenju Pentagona da Amerika ne stoji iza diverzija na "Sjevernom toku" 1 i 2.
"SAD su imale najveći motiv za uništavanje gasovoda 'Sjeverni tok'", izjavio je bivši senator države Virdžinija Ričard Blek. Slično misli i bivši savjetnik Pentagona Daglas Mekgregor. On kaže da Amerika ima direktnu korist, jer se povećava zavisnost Evrope od energenata iz Amerike. Napad na te gasovode su mogle da izvedu samo Amerika i Velika Britanija, rekao je on. Tako misli i poznati ekonomista Džefri Saks.
Zanimljivo je da "Njujork tajms", glasnogovornik američkog establišmenta, piše da američki obavještajci vjeruju da Ukrajina stoji iza nedavnog ubistva Darje Dugine. Vjeruje se da je dio ukrajinske Vlade odobrio dizanje u vazduh njenog automobila u blizini Moskve u avgustu ove godine. List je, takođe, objavio da američki zvaničnici tvrde da nisu unaprijed znali za taj teroristički plan Kijeva.
A da li iko vjeruje da Kijev može bilo šta da uradi bez Amerikanaca? O tome taj list ne piše, ali je i ovako objavljen tekst priznanje o državnom terorizmu.
Slijedi i novo iznenađenje kada se utvrdi ko je i po čijem nalogu postavio eksploziv na Krimskom mostu.
* * *
Poljaci su velika slovenska nacija, ali im oduvijek nedostaje političko dostojanstvo. I nevjerovatno je kako je tako veliki narod spreman na sluganstvo drugima. Poljski predsjednik Andžej Duda je ovih dana izjavio da Poljska pregovara s Amerikom da u Poljskoj budu instalirane američke nuklearne bombe. On kaže da su Poljskoj potrebne nuklearne bombe zbog prijetnji Rusije. Ali ako, ne daj Bože, dođe do nuklearnog rata, onda bi Poljska bila legitimna meta. Da li je to interes Poljaka ili je mržnja jača od nacionalnog interesa?
U takozvani američki program nuklearnog odgovora odranije su uključene Belgija, Holandija, Njemačka, Italija i Turska. To su američke nuklearne bombe i ne mogu biti upotrijebljene bez Amerike. I britansko nuklearno oružje je američko i to pod istim uslovima.
Na Zapadu je medijska i politička kampanja kako je Rusija spremna da upotrijebi nuklearno oružje, a potpuno se prećutkuje da je upotrebom nuklearnog oružja, zbog sukoba u Ukrajini, prva zaprijetila premijerka Velike Britanije Liz Tras. To je bila njena uloga. Ruski nuklearni odgovor je uslijedio tek poslije te njene prijetnje. Klasični zapadni politički trik.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.