Kolumne

Zašto ćuti srpska akademija?

Zašto ćuti srpska akademija?
Foto: N.N. | Zašto ćuti srpska akademija?
Milan Blagojević

​Gledam šta radi Aleksandar Vučić kada, primivši 9. septembra 2021. godine Kristijana Šmita u zvaničnu posjetu u Beogradu, odmah zatim istog dana obavještava putem portala predsjednika Republike Srbije da je imao sastanak sa "visokim predstavnikom u Bosni i Hercegovini".

Time je udario takav šamar Rusiji i Kini, koje su nekoliko dana prije toga pravno i moralno sasvim osnovano izdale diplomatske note o nepriznavanju Šmita za visokog predstavnika, jer nije imenovan od strane Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija. Takvo poražavajuće ponašanje Vučića ne može se opravdati ispraznom pričom da to s kim će se on sastati navodno predstavlja stvar slobodnog vođenja spoljne politike Srbije.

Takva "retorika" je isprazna, budući da se ovdje ne radi samo o šamaru koji je Vučić udario Rusiji i Kini, već je riječ i o šamaru koji je istovremeno udario Republici Srpskoj, kako vlasti, tako i opoziciji u njoj. Jer, i vlast i opozicija u Srpskoj imaju, barem do sada, zajednički stav o neprihvatanju Kristijana Šmita za visokog predstavnika te neprihvatanju protivpravnog Inckovog zakona o "zabrani negiranja genocida", za koji s pravom traže da bude ukinut, što je uslov da srpski predstavnici učestvuju u odlučivanju u Predsjedništvu BiH, Parlamentarnoj skupštini BiH i Savjetu ministara BiH. 

Jednako kao Vučićevo ponašanje, problem je, kada je o ovome riječ, i u armiji od nekoliko hiljada Srba zaposlenih u institucijama na nivou BiH, sa visokim platama i drugim primanjima, čija isplata bi uskoro mogla doći u pitanje zbog neusvajanja budžeta BiH za 2021. godinu, a ni odluke o privremenom finansiranju.

Tih nekoliko hiljada Srba, koji ne djeluju tako transparentno kao Aleksandar Vučić, da se ne pretvaramo, zaposleni su prema partijskom ključu i glasačka su mašina.

Ona za sobom vuče još mnogo hiljada partijskih glasova u Republici Srpskoj, kroz razne srpske partije, kako vlasti, tako i opozicije. Njihove trbuhe ne interesuje ništa osim njihovih para, pa ih stoga ne interesuje ni da Inckov protivpravni zakon bude ukinut.

Ovu armiju spomenuh, jer i ona, pored Vučića, vrši snažan pritisak i dovešće do pucanja zajedničke odluke srpske vlasti i opozicije o neučešću u odlučivanju na nivou BiH dok se ne ukine Inckov zakon.

Jedino što se s vana ne vide ta armija srpskih zaposlenika i njen rad usmjeren na to da srpski predstavnici počnu odlučivati u zajedničkim institucijama na nivou BiH, makar toliko da usvoje budžet da bi armija nastavila primati plate. Iako će makar i toliko biti porazno po Republiku Srpsku.

Međutim, ovaj poduži uvod nije glavna tema mog teksta, već je svojevrsni preludijum u pravu letargiju kojom je prožeta jedna institucija Republika Srspke, koja se svojom pasivnošću sasvim uklapa u sivilo Vučića i spomenute armije kada je riječ o nametnutom Inckovom zakonu. Jeste li primijetili kako skoro dva mjeseca gromoglasno ćuti Akademija nauka i umjetnosti Republike Srpske o nasilju Valentina Incka od 23. jula ove godine? Doduše, jednako gromoglasno ćuti i Srpska akademija nauka i umetnosti.

Ali, njeno sjedište je u Srbiji, pa se oni mogu vaditi na to da bi se eventualnim reagovanjem miješali u unutrašnje stvari druge države, iako nametanje zakona od strane stranca-pojedinca jednoj državi u 21. vijeku nikako nije niti može biti unutrašnja stvar države.

Ona bi to bila da je zakon usvojio nadležni parlament u državi, u kom slučaju bi bilo neprihvatljivo miješanje u unutrašnje stvari države kada bi SANU komentarisala takav zakon.

Međutim, ostavljajući SANU po strani, bolnija je činjenica da se Akademija nauka i umjetnosti Republike Srpske (ANURS) do ovog trenutka nijednim slovom nije oglasila o nasilju Valentina Incka. Kažem da je to bolnije od ćutanja SANU, uzimajući u obzir nekoliko činjenica. 

Zakonom o Akademiji nauka i umjetnosti Republike Srpske propisano je (član 2. stav 3.) da ona obavlja djelatnost od opšteg interesa za Republiku Srpsku. Članom 16. tog zakona propisano je da ANURS obavlja naučna istraživanja od značaja za društveni, ekonomski i kulturni razvoj Republike.

Na osnovu rezultata tih istraživanja, ANURS treba da izdaje publikacije u kojima saopštava svoja naučna dostignuća. Među takvim publikacijama za Republiku Srpsku nema važnijih publikacija od onih u kojima bi na naučni način bilo opisano i objašnjeno sve šta su visoki predstavnici u BiH učinili na protivpravan način u proteklih četvrt vijeka, namećući na stotine ustavnih amandmana i zakona, kojima su naređivali kako će se odvijati ovdašnji društveni život u njegovom totalitetu.

Prema podacima dostupnim na portalu ANURS, ona ima četiri odjeljenja: Odjeljenje društvenih nauka, Odjeljenje za književnost i umjetnost, Odjeljenje prirodno-matematičkih i tehničkih nauka te Odjeljenje medicinskih nauka. Nije prirodno da o nasilju ohaerizma publikacije izdaju odjeljenja ANURS  za književnost i umjetnost, za prirodno-matematičke i tehničke nauke niti Odjeljenje za medicinske nauke.

Ali da to makar jednom u 25 proteklih godina učini Odjeljenje društvenih nauka, e to je, kako kaže jedna reklama, sasvim prirodno.

Nažalost, to odjeljenje, a to znači i ANURS u cjelini, do danas je izdalo 47 publikacija (kako stoji na portalu ANURS). Ima među tim publikacijama spomenica pojedincima i njihovim, kako kažu, besjedama, pa i onima koji su hvala Bogu još među živima.

Našlo se mjesta i za publikaciju pod nazivom "Pjesmo moja roditelja moga" (izdanje 2014. godine), ali nije bilo mjesta za publikaciju o nasilju visokih predstavnika.

Nema, dakle, nijedne knjige koju je ANURS posvetila toj problematici, u šta se ne mogu svrstati njene monografije koje je izdavala povodom 10 godina Dejtonskog sporazuma ili one o 15 godina postojanja Republike Srpske, odnosno 25 godina njene Narodne skupštine.

       Ovo je tragično stanje činjenica, imajući u vidu ne samo zadatke ANURS prema zakonu kojim je ona uređena, već i s obzirom na Statut ANURS. U tom statutu stoji (član 2. stav 2.) da ANURS "svojim djelovanjem doprinosi ukupnom napretku Republike Srpske", a u članu 9. tačka v) Statuta je propisano da ANURS "podstiče i razvija istraživanja značajna za nacionalni, ekonomski, tehnički, kulturni i obrazovni razvoj Republike Srpske". Pa nema ništa važnije za nacionalni razvoj Republike Srpske od prezentovanja u odgovarajućim knjigama rezultata istraživanja ANURS o nasilju visokih predstavnika prema Republici Srpskoj, kojima su je sistematično i protivpravno razarali u proteklih 25 godina. Nažalost, ANURS u tom pravcu nije preduzela nijedno naučno istraživanje, jer da jeste, objavila bi do sada barem jednu naučnu monografiju o tome. Stvar postaje tim više tragična ako se uzme u obzir da na čelu ANURS, kao njen predsjednik u više mandata, sjedi dr Rajko Kuzmanović, dugogodišnji profesor prava, a pored njega u ANURS su redovni članovi još najmanje dva redovna univerzitetska profesora prava (Snežana Savić i Vitomir Popović).

       Nažalost, ništa bolje nije ni stanje na oba javna univerziteta u Republici Srpskoj, i njihovim pravnim fakultetima u Banjaluci i Istočnom Sarajevu. Naime, nijedan od njih za sve vrijeme od Dejtona do danas nije izdao nijednu naučnu monografiju o nasilju visokih predstavnika, pa stoga studenti na ovim fakultetima o tome ništa ne mogu da nauče. Žalosno je što se studentima iz godine u godinu samo predaje o oblicima organizacije državne vlasti, oblicima državnog uređenja i drugim uobičajenim stvarima, ali im se ne omogućava da prošire svoje vidike time što će spoznati suštinu vladanja razvijenu u dejtonskoj BiH i njene pogubne posljedice po vladavinu prava.

       Sve u svemu, imajući u vidu prethodnu lapidarno objašnjenu letargiju u ANURS, ne čudi me ni najmanje što se ona nijednom riječju ne oglasi i ne osudi ni nedavno nasilje Valentina Incka niti ANURS kao hram znanja objasni našoj javnosti u čemu se ogleda to Inckovo nasilje. A da ANURS uputi javno pismo kojim bi pozvala Rusiju i Kinu da ne prihvate taj Inckov zakon,  o tome tek ne treba trošiti riječi, jer takvog pisma iz te akademije ne bi, iako bi ono imalo posebnu težinu i značaj.

Međutim, sve to ipak nimalo ne smeta ANURS da kod te iste Republike Srpske izdejstvuje odredbu u članu 12. Zakona o ANURS, prema kojoj članovi ANURS primaju mjesečnu akademsku nagradu, i to dopisni članovi u visini jedne prosječne neto zarade u Srpskoj, a redovni članovi u visini jedne i po neto zarade. Naravno, izborili su se oni i da se te zarade uvrste u budžet, da bi ih uredno primali. Jedino još preostaje da se i ona armija Srba zaposlenih u institucijama BiH izbori da i njihove plate budu uvrštene u budžet, pa i po cijenu da Incko trijumfuje svojim nedavnim nasiljem. Jer, naša surova realnost govori da su trbusi, novčanici i fotelje važniji.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije