Sredinom aprila Rusi su prešli Odru, udaljenu 70 kilometara te započeli završni, nezaustavljivi prodor prema Berlinu.
U bitku su upućeni praktički tek ostaci iscrpljene njemačke vojske - ubrzano unovačeni veterani Prvog svjetskog rata, neobučeni civili iz jedinica Folksšturma i mršavi dječaci u dobi od 15,16 godina (neki su bili čak i mlađi - užasnuta djeca koju su streljali ako bi pokušala pobjeći) iz Hitlerove mladeži.
Ovako opisuje stanje u Berlinu u aprilu 1945. Angela Lambert u svom djelu Izgubljeni život Eve Braun.
Anonimna autorka u dnevniku piše: "Mladi dječaci, dječjih lica, proviruju ispod prevelikih čeličnih kaciga. Čovjek se užasne kad začuje te piskutave glasiće. Najviše im je 15 godina, stoje onako niski i mršavi u prevelikim odorama".
"Samo da šačica jadnika stajala je između neprijatelja koji je krenuo na Berlin i svemoćnih nacista koji su užasnuti čučali u bunkeru. Šesnaestog aprila 1945. Prva bjeloruska fronta, kojom je zapovijedao maršal Žukov, pokrenula je sovjetsku ofanzivu na Berlin, angažiravši 750.000 vojnika, gotovo 4.000 tenkova i 17.000 topova i minobacača. Eksplozije su se čule i s udaljenosti od 70 kilometara.
Osamnaestog aprila Rusi su probili njemačke obrambene linije i našli se na 30 kilometara od prijestonice, namjeravajući okružiti grad na dva fronta i posve ga odsjeći. Do samog kraja ostalo je najviše nekoliko dana", navodi Lambert u svojoj knjizi.
Još 23. novembra 1939. Hitler se proročki zarekao: "Dok budem živ misliću isključivo na pobjedu…Ni pod koju cijenu neću preživjeti poraz svog naroda".
Ali tog aprila 1945. više nije bilo mjesta za glumu. Pred njima je prelomni trenutak.
"Svi, pa tako i Firer, znali su da će sovjetska vojska okružiti grad, ostavljajući tek dva pravca za izlazak koji bi se svakog trenutka mogao zatvoriti. Svi su pozvani da poslušaju Hitlerove riječi i ljudi su se tako natisnuli u tzv. "veliku konferencijsku sobu" u Firerbunkeru. Gering, Denic, Kajtel, Ribentrop, Šper, Jodl, Himler, Kaltenbruner i Krebs, gotovo svi pripadnici njegovog osoblja, stotinjak funkcionera i stanovnika bunkera te Eva.
Hitler je govor započeo iznoseći glavne crte jalovog plana za obranu grada, a završio je rekavši kako oni koji žele otići mogu krenuti dok još ima vremena.
Nadao se da će se svi ponovo naći u Oberzalcbergu i odande nastaviti voditi rat. On se još nije bio odlučio hoće li napustiti Berlin ili ostati. Šper je ovako zabilježio sjećanja na taj trenutak: "Hitler im je rekao kako želi da napuste Berlin i pođu na Zapad. Svima je preporučio da pođu na jug Njemačke, gdje će biti na sigurnom, a u tu svrhu organizovana su mnoga putovanja - i avionska i automobilima. Hitler nije razmišljao jedino o svom odlasku. Svakako, većina ljudi željela se spasiti, te se došla oprostiti."
Uveče 20. aprila 1945. Šper, Himler, Gering i Lej, uz još desetine ljudi, napustili su bunker.
Hitler je uskoro objavio da će ostati u Berlinu kako bi ohrabrio svoje vojnike, a kad više ne bude nade, tada će se ubiti. Svi su ga nagovarali da dođe u Bavarsku.
Traudl Jungle bilježi: "Razgovarao je s Evom Braun, a ona mi je to kasnije ispričala"
"Reci mu da želiš s njim otići iz Berlina. Njemačkoj bi tako učinila veliku uslugu".
Eva je odgovorila: "Fireru neću spomenuti vaš prijedlog. On mora sam donijeti odluku. Ako smatra da je ispravno ostati u Berlinu, ostaću s njim. Ako napusti grad, ići su s njim".
"Još osamdesetak ljudi spakovalo je stvari i došlo se oprostiti s Hitlerom. On je u svakog samo piljio bez riječi, ili nešto nerazumljivo mumljao. Njegovi prvi pristaše s početka dvadesetih godina, ljudi sa najstarijim stranačkim iskaznicama, stari ratni drugovi kojima je vjerovao i koji su se zahvaljujući njemu obogatili, sad su ga napuštali. Iako im je dopustio da napuste grad, Hitler se potajno bio nadao da će ostati.
Poput pacova koji izlaze iz rupe, kriomice, ali u grozničavoj žurbi, noseći pretrpane kofere i uz površne pozdrave, pripadnici Hitlerove pretorijanske garde bježali su ne bi li nekako spasili kožu. Povorka automobila i aviona uputila se prema jugu. Mnogi vojni funkcioneri bili su u civilu, nadajući se da će tako izbjeći hapšenje.
Tokom sljedeća tri dana s dvaju preostalih otvorenih berlinskih aerodroma poletjelo je dvadeset aviona, prevozeći bjegunce na sigurno. Hitlera je duboko razočarao odlazak ljudi koji su se, manje od dvadeset četiri dana ranije, zaklinjali na odanost, u koju je on, zaslijepljenim njihovim laskanjem, vjerovao", piše u svom djelu autorka Lambert.
Kasnije te nedjelje 22. aprila, u 15.30. Hitler je održao posljednji sastanak sa zapovjednicima tri roda vojske. Odmah se uznemirio, a to je ubrzo prešlo u pravu histeriju.
"Izgubio je nadzor nad sobom, stao psovati i vrijeđati zapovjednike kao nesposobnjakoviće nedostojne položaja, kukavice i izdajice. Tako je vikao i vrištao sve dok se nije posve iscrpio. Na koncu - saznavši da su Rusi na sjeveru već ušli u grad - priznao je kako nema smisla i dalje se boriti. Kad je napadaj bijesa završio, nemoćno se spustio na naslonjač i stao slabašno jecati, te je odobrio opšti egzodus, a zatim se povukao u svoje prostorije, dok su učesnici sastanka ostali stajati omamljeni i shrvani. Te večeri je prva od elitnih ruskih tenkovskih brigada došla do južnog ruba grada. Grad koji su u borbama zauzimali ulicu po ulicu sad je već bio razrušen, crn i prepun dubokih ožiljaka. Od zgrada su uglavnom ostale ruševine...", zaključuje Lambert.
Prije nego su zajedno otišli u smrt Eva Braun i Hitler su se odlučili oprostiti sa onima koji su u bunkeru ostali.
"U neugodnoj tišini, Hitler i Eva pružali su svima ruke, a taj događaj, kao i posljednje Evine riječi, navodi Traudl Junge u svojim sjećanjima: "Bila sam omamljena i jedva sam mogla vidjeti što se oko mene zbiva. Kad mi je prišla Eva Braun nestala je čarolija. Eva se nasmiješila i zagrlila me, a onda mi rekla: Pokušaj se izvući, molim te. Možda se još uspiješ probiti. A onda, molim te, pozdravi mi Bavarsku. Smiješila se, ali govorila je s prigušenim jecajem", ispričala je Junge.
Hitler i Eva vratili su se u sobu, a nedugo potom, oko 15 sati i 30 minuta, iz nje se začuo pucanj. Njihova beživotna tijela pronašli su vozač Erih Kempke i vođa Hitlerjugenda Artur Aksman. Eva je popila kapsulu cijanida.
Hitler je ležao na krvavom ležaju, a pištolj mu je bio kraj nogu. Evino tijelo bilo je bez tragova krvi, usne plave. Na sebi je imala plavu haljinu od šifona. Glava joj je bila klonula, a bose noge savijene pod tijelom. Izgledalo je kao da spava. Mala mjedena kutijica u kojoj je do maločas bila staklena ampula s otrovom otkotrljala se na pod. Izgledala je poput odbačenog ruža za usne.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.