Život

Lamija Saračević : Znanje učila od oca, a cake u "Rolexu"

Lamija Saračević : Znanje učila od oca, a cake u "Rolexu"
Lamija Saračević : Znanje učila od oca, a cake u "Rolexu"

SARAJEVO- Lamija Saračević, čini se, jedina dama među sajdžijama u BiH, od malih nogu provodila je vrijeme u očevoj urarskoj radnji i učila o ovom poslu te se nikada nije pokajala što je odabrala taj put.

Ističe da je kod nas pogrešno, pa i glupo shvatanje da na zanat ideš ako si loš učenik, bez obzira na to što se od zanata može živjeti cijeli život, za šta je sama primjer, jer je bila veoma dobar učenik i mogla je birati školu koju će upisati.

"Posla ima, hvala bogu, ne možeš sve završiti. Za Bajram sada nismo radili dva dana i mušterije su to znale, ali tata je morao nešto na injekcije i napola smo otvorili kapiju. A kad su nagrnuli", smijući se priča Lamija.

Ova djevojka tvrdi da nije tačno da ovaj zanat izumire, jer se satovi i danas popravljaju.

"Ono što izumire je znanje. Nema škole. Taj smjer je bio u Srednjoj školi metalskih zanimanja pa je ugašen. Ja ne mogu nikoga obučavati jer nemam vremena. A moraš se posvetiti tome ako hoćeš da neko izađe kao majstor iz tvoje radnje. Uz to treba alata, stolova, to su sve skupe investicije. Ljudi misle da je jeftino. Lampe, šrafcigeri, pincete, to je kao osnovno, ali ako hoćeš kvalitetniji set šrafcigera on je košta 500 KM", kaže Lamija.

Ističe da ljudi nose satove pa ih mnogi popravljaju, a ima mnogo je i onih kojim sat ima sentimentalnu vrijednost pa ga žele očuvati.

"Ima i starih satova, i starijih od mene. Nemaju neku vrijednost na tržištu, a dijelovi su skupi pa ispadne da je skuplja popravka od sata", dodaje ova dvadesetdevetogodišnja djevojka, vlasnica urarske radnje "Omega" u sarajevskom naselju Švrakino selo.

Priča da je uvijek bila okružena satovima, uz oca koji je imao radnju u Jajcu, u koju je dolazila kao mala, a potom se desio rat pa su otišli u Oslo, gdje je njen otac radio u "Rolexovom" servisu, gdje je takođe išla.

"Poslije smo se prebacili u Sarajevo. U ovoj sam radnji znala i zadaću pisati. Kada sam završila osnovnu školu, rekla sam šta hoću. Roditelji su rekli 'ti odluči', a nastavnici 'gdje ćeš na zanat, ti si dobar učenik'. Sada čujem komentare da sam pametno odlučila“, kazala je Saračevićeva, koja radi od 2005. godine, otkako je završila školu.

Njen otac Sabahudin ispričao nam je da je Lamija imala 17 i po godina kada se on razbolio i otišao u bolnicu, gdje je ostao šest mjeseci.

"Mislio sam da će pobjeći. Hajde ti ostavi dijete. Kada sam se vratio, našao sam duplo veći posao. Spasila nas je, spasila posao", kaže Sabahudin ističući da je ponosan na kćer. Smiješeći se kaže da on njoj sada pomaže.

Lamija dodaje da je radila tek dva-tri mjeseca kada joj se otac razbolio i da je u početku bilo "problema", jer joj mušterije nisu vjerovale.

"Žensko, još mlado, može li gore. Nisu htjeli dati satove, pogotovo stariji. Ali snašla sam se, mada je trebalo ljudima vremena da se naviknu na mene", kaže Lamija dok spretno radi na satovima dajući usput mušterijama savjete.

Nakon deset godina rada, otišla je i u "Rolexov" servis u Švedsku na obuku.

"Otišla sam sa iskustvom i onda nije bio problem naučiti, jer je to samo drugačiji sistem, podmazivanja i slično. To mi je koristilo, pokupila sam još neke cake. Ova zanatska škola kod nas je poprilično loša. Jedino ovo od oca što sam naučila. A nije moguće porediti 'Rolexov' servis i to što sam naučila od oca. Dvije su to različite stvari zato što sam ja učila ovdje od početka, a tamo sam se samo nadogradila i počela sam raditi neke satove koje nisam radila", naglašava Lamija.

Kaže da se od posla urara može zaraditi sasvim dovoljno i da se ne bi mijenjala, jer voli to što radi. Ističe i da nije nikada srela ženu u ovom poslu, ni ovdje ni u inostranstvu gdje je bila, ali njen otac jeste - u Oslu.

Da posla ima, ali i da su ljudi zadovoljni, uvjerili smo se sami. Za manje od pola sata u radnju su ušle četiri mušterije. Jedna od njih je rekla da često dolazi. Razlog ovog dolaska bila je popravka sata koji je uspomena od preminulog oca, a po sat je trebalo da se vrati za sedam dana, što govori i o obimu posla. Druga mušterija rekla je da je ovdje kvalitet neminovan, ali i da je urarska radnja u Švrakinom selu već tradicija.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije