Povratak u moju zemlju nije opcija, ni najmanjim dijelom nije opcija i nikada neće biti. Nikada se neću vratiti, ja nemam ništa. Zamislite da nemate apsolutno ništa, ni dom, ni prijatelje, da ste sve izgubili, ispričala je Sonia, dvadesetjednogodišnja djevojka koja se trenutno nalazi u tranzitnom migrantskom kampu Vranje u Srbiji.
Više od million ljudi je prošlo balkanskom migrantskom rutom, svako od njih nosi svoju priču, a za "Nezavisne novine" svoje dvogodišnje putovanje do tranzicionog kampa Vranje ispričala je Sonia. Posjeta ovom kampu organizovana je u okviru "Iris Balkan Media karavana".
Prelijepa djevojka kestenjastih očiju proživljava sudbinu mnogih, pješačenje, gladovanje, spavanje na kiši i snijegu u nadi da put vodi u neku eventualno bolju i sigurniju budućnost.
Sonia u kampu u Vranju živi duže od dvije godine, a prije četiri je napustila Avganistan u potrazi za boljom budućnosti.
"Do Vranja sam iz Avganistana došla pješke, iz jedne države u drugu. Pješačili smo i danju i noću, kroz šume, preko planina. Ilegalno smo napustili zemlju, pobjegli smo odande, tako da nije bilo prilike da idemo avionom, autobusom ili nekim prevozom", povjerila nam je Sonia. Kako priča, pronalazili su ponekad i duže rute kako bi prešli iz jedne zemlje u drugu samo da bi izbjegli granice, a te rute su podrazumijevale i terene koji su teško prohodni.
"Zavisi od rute, ponekad smo pješačili 40 dana, ponekad je to trajalo 10 dana, sve zavisi. Kroz Bugarsku smo pješačili po dva-tri dana samo, jer nas je policija hvatala, tako da smo pronalazili najduže rute, preko teško dostupnih mjesta kako ne bismo sretali policiju i kako bismo zaobišli granice", priča ona.
Dodaje da su tokom tih pješačenja spavali pod vedrim nebom i pješačili po kiši, snijegu, suncu.
"Ponekad smo znali spavati na čistinama po najvećem pljusku bez ikakvog krova nad glavom. Često nismo imali ni hranu, jako je teško na leđima ponijeti hranu i osnovno što vam treba. Pogotovo nama ženama. Ako si snažan, možeš ponijeti hranu u ruksaku, ali na ruti nema šta da se jede, nakon nekog vremena smo jeli lišće samo kako bismo napunili stomake. Pili smo kišnicu koju sakupimo preko noći ili vodu iz rijeka, ponekad čak i iz neke lokve, to je užasno prljava voda, ali kada vam život zavisi od nje, popićete je", priča ona.
Sonia je u kampu Vranje s mamom, sestrom, dva mlađa brata i snovima za bolju budućnost.
"Ako mogu da budem iskrena, mislim da je naše pješačenje najteže palo mom najmlađem bratu, on je konstantno bio umoran i iscrpljen", ističe ona koja po svemu sudeći najviše brine o braći.
U kampu smo ušli u njihovu sobu. Uređeno je koliko mogu jedna prostorija i kupatilo da budu uređeni unutar jednog migrantskog kampa. Jedna prostorija i šest kreveta. Po tri na sprat. Dvojica braće spavaju pokriveni preko glave, a iznad njih su fotografije fudbalera polijepljene po zidu.
"Oni žele da postanu fudbaleri i obožavaju Ronalda. Po cijeli dan igraju fudbal ispred kampa, na igralištu i to svaki dan. Oni nemaju dobre patike, pogotovo se igraju na betonu, patike su im stare i izlizane pa povrijede stopalo, izgrebu ga, ali ne odustaju, uporno svakodnevno igraju fudbal, kažu, moraju da treniraju da postanu još bolji i da jednog dana postanu profesionalci", ispričala je Sonia. Istakla je da je najviše boli to što se osjeća beskorisnom i što ne može da radi i priušti svojoj braći ono što im je potrebno.
"Voljela bih da imam dovoljno da mogu svom najmlađem bratu da kupim bicikl, da ima bicikl da se voza kao i sva djeca, ali ne mogu", tužno je rekla Sonia. Tu senzibilnost po svemu sudeći je naslijedila od majke, koju sam takođe upoznala, zahvalila mi što sam se izula prije ulaska u njihove prostorije kako ne bih uprljala ništa unutar njihova četiri zida. Pohvalila sam Soniu, koja zrači izuzetnom dobrotom i ima pogled poput holivudskih glumica, veoma odlučan stav i divne poglede na život. Oči su joj zasuzile. Ponudila me čajem, sokom... Ponudila mi je sve što trenutno ima u toj prostoriji. Čudno je to kada imate minimalno, a opet biste i to da podijelite.
Nastavila sam razgovor sa Soniom, koja mi je ispričala kako joj u glavi odzvanjaju riječi braće: "Mama, kada ćemo stići, kada ćemo imati krov nad glavom?"
"Život u kampu je dobar, hrana je dobra, ljudi se prema nama odnose fino, ali mi nemamo budućnost ovdje. Boli me to što se osjećam beskorisno, mogu mnogo toga da ponudim. Kada se pruži prva prilika ja želim da idem odavde, do neke slobode, do mjesta gdje mogu da gradim svoju budućnost, da se školujem i radim", ispričala je Sonia.
Kako kaže, ona je završila osnovno obrazovanje za babicu te bi voljela da nastavi studije.
"Zasigurno želim da otvorim bolnice u siromašnim zemljama poput onih u Africi i Avganistana i pomognem tamošnjem narodu, želim da moj život jednog dana dobije smisao", rekla je ona.
Kroz priču smo se dotakli i onog što nikada neće zaboraviti, a to su Bugarska i migrantski "zatvor" u koji su ih smjestili.
"Bili smo u praznoj sobi, bez ijednog ćebeta, samo golih zidova koji su odjekivali. Bilo je hladno i cvokotali smo od zime na golom betonu. Sjećam se da sam tada prvi put plakala iz sveg glasa i rekla svom ocu da bih voljela da imam bilo kakav dom", prisjetila se Sonia.
Kako priča, njena zemlja je jedna od najnesigurnijih zemalja na svijetu. Glavni grad bi trebalo da bude siguran, ali prema njenim riječima kada izađete iz kuće u Avganistanu niste sigurni da li ćete živi da se vratite.
"Ne smijete se voziti iz jednog grada u drugi autom, jer niko ne može da vam garantuje da ćete preživjeti. U mom gradu Farah nisam mogla ni da idem u školu normalno, jer sam imala konstantne prijetnje talibana koji ne podržavaju činjenicu da se žene školuju te vas naprosto ubiju", ispričala je ona.
Kako kaže, odgojena je da bude neko i nešto u životu, ne da sjedi beskorisno, i zbog toga je morala da napusti svoju zemlju. U migrantskom kampu nema mogućnost za školovanje niti da radi, stoga planira da nastavi dalje.
"Bez obzira na zimu, ukoliko se pruži mogućnost da nastavimo naš put, odmah ćemo da krenemo. Ali mislim da trenutno za to nema nade. Agent kojeg smo našli u Bugarskoj je uzeo naš novac kako bi nam pomogao izganjati papire i nestao je. Sav novac koji smo stekli smo izgubili nepovratno", ispričala je Sonia.
Sada, kako kaže, čeka neku magiju, od strane vlasti ili organizacija - potpuno je nebitno. Istakla je i da postoji određena lista na kojoj se nalaze, preko koje se potražuje prolazak kroz Mađarsku i dolazak do zemalja Evropske unije, no liste su ogromne i čekanje zna da bude i višegodišnje.
No, ni to, kako kaže, nije 100 odsto sigurno, lako mogu da vas vrate samo ukoliko tako požele bez obzira na bilo kakvo odobravanje i spiskove.
Tranzitni kamp Vranje je opremljen da prima pretežno porodice i iz tog razloga kapaciteti su nešto manji nego što je to bilo na početku izbjegličke krize 2015-2016. godine.
U kampu djeca idu redovno u školu i smatraju ga svojevrsnim porodičnim centrom, pa je kapacitet oko 200 ljudi, a trenutno u njemu boravi njih oko 180. Najveći broj je Iranaca, Avganistanaca i Iračana. U posljednje vrijeme je povećan broj Arapa, što nije bila praksa prethodnih godina. Ovaj kamp nije uobičajeni migrantski centar, oni su smješteni u stari motel te svaka soba ima i malo kupatilo. Higijena unutar soba je onolika koliko oni vode računa o tome.
Tokom obilaska kampa djeca su nam se preplitala oko nogu. Neki su tu i odrasli, pred očima upravnika i svih zaposlenih u kampu. Kako njihovi učitelji ističu, djeca dosta lako uče srpski jezik i slova te upijaju nova saznanja poput spužve. Zatekla sam ih i tokom pisanja zadaće i učenja novih slova. Novinar s fotoaparatom je mnogo zanimljiviji od matematike, tako da sam poremetila njihovo vježbanje, ali su bili divni da mi pokažu nove riječi koje su naučili te neke od svojih najnovijih crteža. Iza glavne zgrade se nalazi i sportski teren na kojem su djeca neumorno vozila bicikle ukrug. Spadali su lanci, proizvodili su zvukove motora i škripe guma, u njihovoj mašti našla sam se usred trkaće staze i uhvatila se u kružnu vožnju s njima. A koliko dugo će svi da tapkaju u mjestu ili da se vrte ukrug, ostaje da vidimo.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.