Život

Najslađe smokve i zrno mudrosti na tezgi bake Dobrile

Najslađe smokve i zrno mudrosti na tezgi bake Dobrile
Foto: N.N. | Najslađe smokve i zrno mudrosti na tezgi bake Dobrile

Momo Kapor je svojevremeno zapisao da Trebinje nije ni selo ni metropola. Ono je metafora, san! I baš tako, svaki ćošak je priča, svaka osoba je inspiracija.

Tražeći sjeme raštana jednog avgustovskog dana, put me u Dučićevom gradu doveo do poznate trebinjske tržnice, tačnije do Dobrile Miljković, devedesetjednogodišnje bakice. Osim sjemena raštana i najsočnijih i najslađih smokava nahranila sam se mudrošću i iskrenom dobrotom, koju vremešna baka Dobrila dijeli i šakom i kapom.

Na tržnici je, priča mi ona, već 60 godina, svaki dan dolazi sama za svoj štand i prodaje svoje domaće proizvode, smokve svježe i suve, džem, rakiju, nešto sjemena što je sakupila, pasulj... Kako priča, zadovoljna je i sretna, ali je boli nepravda, priča mi da je 59 godina bila na štandu koji je na početku tržnice, ali da su sada došla druga vremena, pa je čovjek koji je mogao da da duplu cijenu za štand dobio njeno mjesto, a ona je sada, nakon toliko godina, negdje na sredini tržnice.

Vadeći drhtavim naboranim rukama sjeme iz teglice, priča da je to vjerovatno što su sada vremena takva, prije se sve znalo, i svi su imali jednako.

"Mi smo imali zasade kikirikija i pamuka ovdje u Trebinjskom polju, radili smo vrijedno. Sva zemlja je bila zauzeta, radilo se, ali se i imalo, sada je sve drugačije", prisjeća se baka Dobrila.

Kako mi kaže, od škole ima dovoljno da zna ko je i šta je i da se zna potpisati. Kako bih umirila bol u njenom glasu dok je to izgovarala, rekoh joj: "Ma i dovoljno vam je." Prekinu me i britkim glasom dobaci:

"Ma gdje je dovoljno, da sam bar mogla završiti škole, biti učena žena, ali nisam imala priliku, nažalost", potpuno me prekinu Dobrila.

"Taman sam pošla u školu i četrdeset prve se zarati. Jednog mog komšiju, on je bio bravar, drugi komšija musliman zazove da izađe, nedjelja je jutro svanulo, to pamtim kao dijete, čovjek se digao tek iz kreveta i pojurio, nije stigao ni drugu čarapu da obuče i na avlijskim vratima mu ispali metak u čelo", ispriča mi Dobrila kao pravdajući se zašto su njena škola i školovanje pekinuti. Nastavila je...

"Ali mi smo imali u mom kraju Zasadu dva muslimana još i jednog katolika, i oni su nama svima u ratu život spasili. Mnogo bi pobili Srba da nije bilo njih", dodala je Dobrila, koja je u svoju 91 godinu utkala samo dobrotu prema čovjeku.

Komšijama koji su ih tada spasili zahvalna je, kaže, do kraja života, i to nikada neće zaboraviti.

"Kakve su to komšije bile, bez obzira na to što smo druge vjere. To treba, slava mu i milost, kao svetac pod Ostrogom što je slaviti. Nakon što su nam tog jednog komšiju Srbina ubili, oni su pušku na vrat i svaku noć kružili oko kuća, čuvali nas da nam se neko ne uvali u kuću. E to su ljudi", govori mi Dobrila.

Završila je sipanje sjemena u kesicu da ponesem i onako sjetno kao sebi u bradu poče govoriti da i nema možda veze što se nije školovala, jer joj je Bog bar dao zdravlje. Zdrava je i ništa je ne boli. Dobrila tako svakog dana pješke dolazi na pijacu i ide sa nje.

"Imam starost i ja je nosim, ne nosi je niko drugi", odlučno, vojnički reče Dobrila.

Stari Trebinjci kažu da su najljepše suve smokve kod bake Dobrile, najslađe i najmekanije. A ona ih i ističe kao svoj specijalitet, bere ih i suši na suncu.

Nažalost, sve radi sama, a na moje pitanje da li se udavala, uhvati se za srce.

"Iz osnovne škole je bio moj komšija koji se sa mnom družio. Ja se njemu dopala, a i on meni izuzetno. Ali je bio katolik i ja nisam smjela. Bila sam zaglibila sa njim uveliko, bili smo pet godina skupa. Bio je najbolji i najljepši dečko. Toliko me poštovao da nikad nije ni pokušao ništa ružno. I majka kada je vidjela da je to otišlo u pravu ljubav, rekla mi da više ne može. I ja više nikad nisam imala nikog. Bilo je kasnije sto puta boljih možda momaka, ali mi je ta ljubav ostala", sjetno priča baka Dobrila, držeći izborane ruke na srcu, kao da je boli, kao da ga umiruje.

Potom je njen vedar duh prenu iz tih misli i kroz šalu mi reče da je možda tajna njene dugovječnosti i dobrog zdravlja što nije imala muža da je sekira, obišla je, kako kaže, cijelu Jugoslaviju, a danas su joj ostali njen štand, smokve i osmijeh koji ne skida s lica.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije