GRADIŠKA - Fotografiju nastalu u jesen 1952. godine u Osnovnoj školi u Srednjoj Jurkovici, u Potkozarju, pjesnik Danilo Karapetrović, u to vrijeme đak četvrtog razreda, čuva kao najdražu uspomenu iz djetinjstva.
Na fotografiji su učenici drugog i četvrtog razreda, zajedno s učiteljem Radomirom Ticom.
"Dječaci i djevojčice s ove fotografije rođeni su u Drugom svjetskom ratu. Njihovi braća i sestre, roditelji i rodbina masovno su stradali u ustaškim logorima. U tom ratu 'ranjena' je i naša škola. Seljaci su je popravili. Ja sam bio prva generacija. Rođen sam 1941, a u školu sam pošao 1949. godine", emotivno svjedoči o svojoj generaciji i svome kraju, kao da diktira jednu od svojih najboljih pripovijedaka.
"Pored škole bili su krateri od njemačkih bombi i granata. U njima je većim dijelom godine bilo vode, a u vodi zmije, žabe, punoglavci... Kupali smo se u tim rupama kada se ljeti voda ugrije", priča Danilo, oživljavajući uspomene na svoje đakovanje. Zagleda fotografiju, prevlači prstom preko svakog đaka i objašnjava.
"Ja sam krajnje desno, u drugom redu. U sredini, bosonog, je moj brat. On nije imao obuću. Ni drugi je nisu imali. Tek pred zimu nešto se nađe za obuti, a ljeti stalno smo hodali bosi. Nosili smo bluze starije braće ili sestara, kojima su postale kratke i tijesne, poderane džempere, šuplje hlače, duboke gumene čizme, za nekoliko brojeva veće, i očeve kape...", priča Danilo o drugima i sebi.
"Moj najstariji brat Miloš bio je oficir, a ja sam u školu nosio njegovu odbačenu bluzu koja mi je bila do koljena. I šapku na glavi, preko ušiju. Jedino to sam imao. Tkane košulje nismo skidali dok se ne raspadnu. Kupali smo se u buradima, u vodi pomiješanoj sa pepelom. Vjerovalo se da je to efikasno za trijebljenje ušiju".
Đaci iz potkozarskih sela Miljevići, Gornja, Srednja i Donja Jurkovica s ove fotografije školovali su se u velikoj oskudici.
"Domaće zadatke pisali smo kredom na tablicama. Do škole, ukoliko ih ne nosimo pažljivo, slova i računi su se brisali. Ko je imao svesku, nije imao olovku ili gumicu za brisanje. Snalazili smo se. Sjekli smo komadiće gume, od odbačene obuće, koji su nam služili za brisanje".
Međunarodni crveni krst davao je pomoć - kilogram kukuruza po glavi u domaćinstvu. Petoro djece, Danilove braće i sestara, sa roditeljima, sledovalo je sedam kilograma kukuruza.
"Moj otac Jovan odnese taj kukuruz i samelje u vodenici, na rijeci Jurkovici, a majka Marta štedno kuva hljeb. Tanak, da brašno što duže potraje. Nama, djeci, udijeli po mali komad, koliko može stati između tri prsta. Ostatak kukuruze podigne visoko, na dasku. Mi pojedemo mrvice i rasplačemo se, gladni. Hoćemo još. Pokazujemo na preostalu kukuruzu, na polici koju ne možemo dohvatiti, a ona kaže: 'Nema odakle, treba i za poslije'".
Karapetrović je svoje djetinjstvo opisao u mnogim knjigama, zbirkama poezije, pripovijetkama.
"Siromaštvo je moja sudbina i moja nepresušna inspiracija. Jeli smo bukov list za doručak, na putu do škole. Išli smo gladni. Nismo imali hrane. Moj školski drug Boro Saldum, sjećam se toga, savije granu, skine list i svi jedemo. Ručamo", opisuje ovaj pjesnik, autor brojnih knjiga i dobitnik mnogih nagrada, vrijeme kada se malo imalo, ali sretno živjelo.
U oskudici, neimaštini, kada su ratne rane bile svježe, kaže Karapetrović, narod je bio raspoložen i srećan.
Svuda je bilo veselo jer je postojala nada, vjera u bolji i srećniji život.
"Kopa se, pjeva se, ide se putem i pjeva, u školu idemo zagrljeni i pjevamo. Gdje god se troje sastanu - pjevaju i vesele se. A ništa nismo imali, ništa materijalno, samo veliku nadu. Danas, kada sve ima i kada su kuće pune, kada se svi voze, niko pješke ne ide, kada se ni u čemu ne oskudijeva, svi izgledaju zabrinuto, kao da su svi u porodici pokopani".
Nekada su u Potkozarju, sjetno priča Danilo Karapetrović, masovno išli na seoske zborove, krsne slave, na svetkovine i mobe. Solidarnošću su gradili kuće, puteve, radnim akcijama podizali svoja sela i gradove.
"Posuđivali smo čizme i opanke, očuvane kapute, varićak žita, dijelili sve što smo imali i bili složni. I srećni. Okupljali smo se oko mašine za vršidbu žita i rakijskog kazana, kao prvih novotarija moderne tehnike. Ova fotografija me na sve to podsjeća, snažnije od svake priče. Svi koji su stali u objektiv nepoznatog fotografa postali su čestiti ljudi, završili škole, postali ugledni u svojim sredinama".
Orijentacija u vremenu i prostoru
Kako su se Danilova generacija i stariji orijentisali u vremenu i prostoru?
"Sat nismo imali, ali smo se uspješno snalazili u vremenu i prostoru. Pored drvene magaze pratio sam sjenke i bilježio - crtom na svaki sat. Doba noći određivali smo pomoću Mjeseca, imali smo osjećaj. A sat ili časovnik niko nije imao. Isto tako, po sjenkama smo znali kada treba stoku tjerati na pašu ili vraćati kući, krenuti u školu...
U nepoznatom mjestu strane svijeta određivali smo pomoću mahovine na drveću ili položaju groblja. Zato se rijetko dešavalo da zalutamo".