Dolazite u piceriju po narudžbu, a ekran za kartično plaćanje nudi nekoliko iznosa bakšiša. Radnik vam je samo predao kutiju, pa dodatno plaćanje djeluje neobično. Ipak, pritisnuti opciju "bez bakšiša" može izazvati nelagodu.
Upravo ta situacija otvara pitanje gdje završava cijena proizvoda, a počinje očekivanje da kupac dodatno nagradi uslugu, navodi Guardian.
Analiza iz dostavljenog teksta, koja prvenstveno razmatra američku kulturu bakšiša, zaključuje da njegovo uvođenje pri preuzimanju hrane nema naročito opravdanje. Međutim, kada takva praksa već postane ustaljena, autori smatraju da je treba posmatrati kao dio dogovora između gosta i ugostitelja.
Zašto za neke usluge ostavljamo bakšiš, a za druge ne?
Bakšiš je u pojedinim sredinama uobičajen u restoranima, taksiju i frizerskim salonima. Nasuprot tome, uglavnom se ne očekuje pri kupovini brze hrane, vožnji autobusom ili popravci vodovodnih instalacija.
Jedno ekonomsko objašnjenje polazi od toga da mušterija ponekad može bolje od poslodavca procijeniti kvalitet pružene usluge.
Gost zna da li je konobar bio brz, pažljiv i uslužan. Putnik može procijeniti kako je taksista vozio, dok vlasnik taksi-kompanije lakše prati pređenu kilometražu nego kvalitet svake vožnje.
Slična logika primjenjuje se i na frizerske usluge. Kod hotelskih sobarica postoji još jedna okolnost: gost zna koliko je nereda ostavio iza sebe, iako nije posmatrao njihov rad.
Prema tom tumačenju, bakšiš mušteriji daje ulogu u određivanju dijela zarade jer raspolaže informacijama koje poslodavac nema.
Zašto isto objašnjenje ne važi uvijek?
Kod standardizovanih usluga kupac često nema mnogo dodatnih informacija o radu zaposlenog.
U restoranu brze hrane kompanija propisuje način komunikacije i prati rad osoblja. Pritisak da se narudžbe brzo obrade već postoji, pa bakšiš ne mora pružiti dodatnu korisnu procjenu.
Slično važi za autobuski prevoz, gdje putnik obično ne raspolaže važnim informacijama koje prevoznik nema, niti bi očekivanje bakšiša nužno promijenilo ponašanje vozača.
Kod vodoinstalatera mušterija može znati da li je kvar otklonjen, ali teže procjenjuje efikasnost rada ili eventualne prečice.
Ipak, ako je majstor morao da savlada dugačko stepenište ili neprijatnu situaciju sa psom, kupac zna za dodatni napor koji poslodavcu možda nije poznat. U takvom slučaju bakšiš može biti i ekonomski smislen i ljubazan gest.
Može li se bakšiš objasniti jednom teorijom?
Autori priznaju da takvo objašnjenje ima granice.
Ono, na primjer, ne daje potpun odgovor zašto bakšiš uglavnom ne ostavljamo zaposlenima u avio-kompanijama, hotelskim recepcionerima ili radnicima koji pakuju namirnice.
Običaji imaju različite uzroke i mijenjaju se kroz vrijeme i među društvima. U nekim kulturama bakšiš gotovo ne postoji, a ponegdje se može doživjeti i kao uvreda.
Zbog toga ista ekonomska teorija ne može objasniti svaku situaciju. Prema ocjeni autora, njihovo objašnjenje bolje je odgovaralo američkim običajima prije dvadesetak godina nego današnjoj praksi, u kojoj ekrani sve češće nude dodatno plaćanje i kod jednostavnih transakcija.
Da li poslodavci tako prebacuju troškove na kupce?
Često se smatra da zahtjev za bakšišom omogućava kompaniji da izbjegne obavezu da pristojno plati zaposlene.
Autori nude drugačije ekonomsko tumačenje: radnici odluku o prihvatanju i zadržavanju posla donose prema ukupnim primanjima, bez obzira na to iz kojih izvora dolaze.
Zato bi širenje bakšiša dugoročno moglo ograničiti rast osnovnih plata.
Kao misaoni primjer navode potpunu zabranu bakšiša. U takvoj situaciji očekivali bi rast osnovnih zarada konobara, ali i cijena na jelovnicima. U suprotnom bi zaposleni jednostavno ostali bez dijela prihoda.
To je argument autora o mogućem prilagođavanju tržišta rada, a ne tvrdnja da bi svaki poslodavac reagovao na isti način.
Može li poziv na bakšiš biti prikriveno poskupljenje?
Prema analizi, lokal koji prodaje hranu za ponijeti možda traži način da poveća iznos koji kupac ukupno plaća, a da ne podigne istaknutu cijenu.
Kupac bira jelo gledajući jelovnik, bez uračunavanja dodatnog troška. Tek na kraju plaćanja pojavljuje se pitanje o bakšišu.
Takvo povećanje ukupnog računa može doživjeti kao promjenu društvenih običaja, umjesto kao poskupljenje ponude.
Autori zato poziv na bakšiš u ovim okolnostima tumače kao mogući način povećanja naplate koji kupac neće odmah povezati s odlukom vlasnika o cijenama.
Zašto je važno kada se bakšiš traži?
Dodatnu nedoumicu stvara zahtjev za bakšišom prije nego što je usluga završena.
Ako zaposleni vidi izbor kupca prije pripreme ili predaje narudžbe, dodatno plaćanje više nije samo naknadna ocjena obavljenog posla.
Može se pojaviti očekivanje da velikodušniji izbor donosi bolju uslugu, odnosno strah da će izostanak bakšiša uticati na odnos prema kupcu.
Takav redoslijed, smatraju autori, nije usklađen s idejom da bakšiš služi za vrednovanje već pružene usluge.
Kada kupac može uticati na novi običaj?
U pekarama, kafićima i objektima brze hrane u kojima dodatno plaćanje tek pokušava da postane pravilo, izbor kupca može funkcionisati kao svojevrsno glasanje.
Ostavljanje bakšiša prihvata poziv da kupac učestvuje u određivanju zarade zaposlenog i podstiče nastavak takve prakse.
Odbijanje, prema ovom tumačenju, predstavlja poruku da kupac ne podržava takav način naplate i raspodjele odgovornosti za zarade.
Drugačije je kada je bakšiš već čvrsto ukorijenjen u lokalnim običajima. Tada autori smatraju da bi ga uglavnom trebalo ostaviti, jer gost korišćenjem usluge prihvata i poznata očekivanja koja je prate.
Kao primjer navode sredine u kojima se uz restoranski račun očekuje dodatnih 20 odsto ili drugi uobičajeni iznos. Taj trošak treba uračunati pri izboru lokala, iako nije prikazan na jelovniku.
Njihov stav je da bakšiš za hranu za ponijeti ne treba podsticati kao novi običaj. Tamo gdje je već postao ustaljena praksa, smatraju ga dijelom ukupnog dogovora o usluzi.