Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, u Republici Srpskoj je prosječna mjesečna plata nakon oporezivanja - neto plata, isplaćena u periodu januar - decembar 2018. godine, iznosila 857 KM. U 2017. godini je prosječna isplaćena bruto plata iznosila 1.331 KM, odnosno 831 KM neto. U 2016. godini isplaćena prosječna neto plata je iznosila 836 KM, tj. bruto plata 1.344 KM.
Neto plata isplaćena u julu 2019. godine iznosila je 912 KM i veća je nominalno za 0,2%, a realno za 0,7% u odnosu na prethodni mjesec. U odnosu na isti mjesec prošle godine, nominalno je veća za 7,5%, a realno za 7,1%. Prosječna bruto plata isplaćena u julu 2019. godine iznosila je 1.417 KM.
Cijene proizvoda i usluga koje se koriste za ličnu potrošnju u Republici Srpskoj, mjerene indeksom potrošačkih cijena, gledajući u 2018. godini, na godišnjem nivou u prosjeku više su za 1,4%. Odjeljak "alkoholna pića i duvan" konstantno raste i najviše utiče na stopu inflacije, vjerovatno nedovoljno koliko bi bilo poželjno, u smislu odvikavanja građana od ovih štetnih navika.
Ukupan broj zaposlenih u martu 2019. godine je 269.313 i postoji trend rasta (recimo, u 2014. godini je ovaj broj iznosio 241.544).
Prosječna plata, vidljiva na računu u banci, i dalje je oko 50% ukupne sindikalne postrošačke korpe (koja iznosi 1.884,34 KM za jul 2019. godine). Mada bi se moglo razgovarati o instrumentu potrošačke korpe, kao i njenoj strukturi, eventualnoj precijenjenosti i validnosti uopšte, vjerujem da bi se lako postigao široki koncenzus da su nam plate male.
Ali, vidljivo je da postoji i trend rasta plata, veći od rasta stope inflacije. Dakle, standard nam raste, sigurno ne željenom brzinom ni visinom sa stanovišta pojedinca.
Naravno, ljudi nisu brojevi, osim za potrebe statistike. Svaka osoba je posebna i jedinstvena, sa svojim vrlinama, manama i ustaljenim navikama. Osoba sa svojom, a ne prosječnom, platom i svojim potrebama (kako sadašnjim, tako i budućim) koje (uglavnom) mora finansirati iz plate. I svima su slične potrebe: egzistencijalne, društvene i luksuzne. One su uglavnom materijalne, mada svakako ne treba potcijeniti i nematerijalni element navedenih potreba i posebno njihov uticaj na opšte zdravlje jedinke.
Svako razumno biće treba da prepozna svoje potrebe, ali često onaj ko se smatra razumnim bićem ima problem da ih prepozna. Trošenje zbog trenutnog, a ne budućeg zadovoljstva je fenomen koji nije rezervisan samo za osobe s ovih prostora, ali je subjektivni osjećaj da je on često i podstrekavan u mjeri koja nije samo reklamiranje usluga davanja kredita (recimo, "hajmo još po jednu" kad smo u kafani). Na kraju krajeva, prema podacima Centralne banke BiH, banke su plasirale građanima 9,66 milijardi kredita, od čega su više od tri četvrtine potrošački nenamjenski krediti. Ako bi se iz ovih brojeva izbile ugrožene grupe stanovništva koje uzimaju kredite za preživljavanje (s kojima ipak više rade mikrokreditne organizacije nego banke), više je nego očito da ne želimo da razmišljamo o svojoj budućnosti. Bar ne puno ili u dovoljnoj mjeri. Ili nam takvo razmišljanje stvara tenziju planiranja i navodne neizvjesnosti, a upravo je odsustvo plana generator nesigurnosti. Nije za vjerovati da se i jedna marka od potrošačkih nenamjenskih kredita preliva za investiranje, tj. sticanje uslova za stvaranje boljih uslova života u budućnosti.
Razgovor o penziji i generalno životu i primanjima u zlatnom dobu uglavnom izazivaju osjećaj kao "kad djetetu prilikom tuširanja upadne šampon od breze u oči" (izraz ukraden od prijatelja Željka Ninkovića). Moguće je da se "svijetla budućnost" u glavama ljudi izjednačava s "mračnom starošću i neminovnim krajem". To je u potpunoj korelaciji i s navedenim statističkim podacima koji se tiču iznosa i strukture kredita građana. Kao jedan od razloga za odbijanje iskrene i kvalitetne komunikacije na ovu temu, obično se zna navesti da je to problem države, a ne lični problem, odnosno da treba država nešto da uradi.
Zaista ne znam šta je Republika Srpska još mogla da uradi kad je u pitanju podsticanje lične zainteresovanosti za kreiranje sopstvene, dobrovoljne penzije. Uvela je poreske olakšice na uplaćene iznose za ovu svrhu do 100 KM mjesečno, i za poslodavce i za zaposlene, što znači da se istovremeno odrekla dijela svojih prihoda i odlučila da investira, ulaže u osobe koje žele sebi obezbijediti dostojanstveniju budućnost. Nedavno, Vlada RS je organizovala i penzijski plan za sve zaposlene na neodređeno vrijeme čija se plata finansira iz budžeta RS (20 KM mjesečno, od januara 2020. godine). Dakle, što se tiče pogodnosti, poslodavci imaju mogućnost da se donekle pobrinu i za svoje lojalne radnike i onda kada oni više ne budu kod njih (uplate u Evropski dobrovoljni penzijski fond su oslobođene doprinosa), a zaposleni imaju mogućnost i pravo da se donekle pobrinu za sebe (izdvajanjem dijela bruto plate, što znači da im se, uz dio neto plate, pripisuju doprinosi koji bi se inače uplaćivali u budžet: recimo, na sopstvene dvije marke dnevno, država daje marku). Posebna povlastica je i dobrovoljnost, koja je potpuno neuslovljena i individualna, te se može u svakom momentu i bez posljedica odustati od uplata ili izmijeniti iznos ili tempo uplata. Ipak, trenutni broj članova jedinog dobrovoljnog penzijskog fonda za manje od dvije godine njegovog postojanja, oko 1% u odnosu na ukupan broj zaposlenih, ukazuje nekoliko činjenica.
Prvo, vjerovatno odsustvo obaviještenosti i intenzivnije reklame, što je na dušu nama koji se bavimo ovim poslom. Drugo, nepovjerenje obaviještenih u kreiranje sopstvene dobrovoljne penzije, odnosno uključivanje u članstvo, jer je u pitanju proizvod novijeg datuma, netestiran na našim prostorima ("a znamo kako su nas varali prije..."). S tim u vezi, i kad smo jednom na pijaci kupili trule jabuke, nismo prestali ići na pijacu i kupovati jabuke, već ih biramo s pojačanim oprezom. Treće, generalno smo izuzetno lijeni i bez kondicije za kreiranje našeg standarda u budućnosti. Ne samo u tom: često smo žrtve sopstvenih životnih zamki i radimo stvari koje smo navikli da radimo, jer su nam poznate, a ne one koje bi bile za nas optimalnije i zdravije.
Uvijek je pravo vrijeme za donijeti pravu odluku, radi sebe, radi obezbjeđivanja boljih uslova u budućnosti, radi sadašnjeg i budućeg osjećaja ponosa da smo uradili pravu stvar. Tek tada se možemo usuditi da pomislimo da smo jači od sudbine, jer aktivno utičemo na nju. Jer, bez obzira na godine, kad imamo para, ne može nam niko ništa.
(Autor je Direktor Odjeljenja za marketing u Društvu za upravljanje Evropskim dobrovoljnim penzijskom fondom a.d. Banja Luka)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.