Kolumne

Petrijin venac

Gordana Drobnjak
Gordana Drobnjak

Iako prikazuje prošla vremena i položaj žene prije mnogo decenija, nekad se zapitam da li je sve suštinski bolje za žene danas. Da li je taj stub na kome, tradicionalno, počiva kuća sam dovoljno stabilan da opstane.

Žene su, uprkos ogromnom napretku i sve većoj jednakosti u pravima i zaradama, ipak i dalje osjetljivija kategorija stanovništva, što posebno dolazi do izražaja u starijoj životnoj dobi.

Statistički je dokazano da žene u većini, ako ne u svim razvijenim zemljama, imaju manja primanja u penziji od muškaraca, kao i da je rodna razlika u penzijama veća nego kada je riječ o primanjima od rada. Ne samo kod nas, već i zemljama EU i SAD, prosječna penzija žena je značajno manja u odnosu na prosječnu penziju muškarca. U zemljama Evropske unije (EU-28), prosječna penzija za žene je iznosi samo 60% prosječne penzije muškarca (u kalkulaciju su uključene i takozvane porodične penzije, koje u velikoj mjeri pružaju određenu sigurnost, posebno i tradicionalno, ženskoj populaciji).

Zašto je to tako? Cijena cjeloživotne rodne neravnopravnosti dolazi na naplatu u trećoj životnoj dobi. Dok rade i zarađuju, razlika žena i muškaraca i nije toliko izražena, međutim, posebno na našim prostorima, žene u srednjoj i starijoj životnoj dobi (od 55 do 65 godine) su relativno radno neaktivne. Što svojim ili porodično uslovljenim izborom, što činjenicom da u posttranzicionom dobu predstavljaju neatraktivan segment radne snage. Mogućnost prijevremenog penzionisanja i preuzimanje porodičnih obaveza, bilo prema starijim ili mlađim članovima porodice, takođe su doprinijeli ovom stanju.

Razlike u iznosima penzija između žena i muškaraca treba tražiti i u razlikama u primanjima u toku radnog vijeka, koje mogu poticati od različitog nivoa obrazovanja ili neke forme diskriminacije, ali se ovi uzroci, za razliku od mnogih "razvijenih društava", u našem ne mogu objektivizirati. Ono što objektivno jeste najčešća situacija je da žene preuzimaju i nose većinu obaveza i aktivnosti vezanih za brigu o domaćinstvu, djeci i starijim članovima porodice, što može rezultirati pauzama u karijeri ili propuštanju određenih poslova. Žene, koje većinu svog vremena provedu u "neplaćenim poslovima", u trećem dobu de fakto zavise od dobre volje svog supružnika ili djece da taj uloženi rad prepoznaju, ili bilo kakvog primanja koje se graniči sa socijalnim od strane države. Duži životni vijek žena za rezultat ima da one češće u starijoj životnoj dobi ostaju same u domaćinstvu te nemaju mogućnost podjele fiksnih troškova domaćinstva sa još jednim članom istog.

Žene penzionisanjem mogu da se osjete uskraćeno za neke od beneficija u koje su tokom radnog vijeka ulagale svoje vrijeme i rad. U tradicionalnim društvima, gde je dužnost djece bila da vode brigu o roditeljima, činjenica da je majka "odgajila djecu" imala je neku težinu. Kada dužnost djece zamijeni penzijski sistem, on prosto "zaboravi" na sav neplaćeni rad koji su žene ulagale tokom godina. Objektivno je pretpostaviti da diskontinuitet i neočekivane negativne promjene očekuju žene koje dolaze do trenutka penzionisanja.

Konstatovano nije manifest ili tužbalica, već činjenica. Šta uraditi? Ne šta će uraditi otac, muž, brat ili sin za nas. Šta ćemo mi uraditi da zadržimo svoje dostojanstvo i danas i sutra. Odgovor je jednostavan, ali je realizacija vjerovatno teška, ali jedino ispravna. Ulagati u sebe i danas i za sutra.

(Autorka je izvršna direktorica Društva za upravljanje Evropskim dobrovoljnim penzijskim fondom)

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije