Avgust 1899. godine, njegov 24. dan. Tog dana je Leonor Asevedo Suares u porodičnoj kući u Ulici Tukuman u Buenos Ajresu rodila sina kojem su ona i njen suprug Horhe Giljermo Borhes dali ime Horhe Luis.
Da je živ, u subotu, 24. avgusta, veliki pisac slavio bi 120. rođendan.
Kada su Horheu bile dvije godine, porodica je dobila novog člana, Noru, i preselila se u veću kuću, u Palermo, poznati kvart Buenos Ajresa, a u kojem će budući književnik pronaći svoju vokaciju.
Ljubav prema literaturi steći će zahvaljujući ocu i porodičnoj biblioteci koja je ubrzo postala Horheov magični svijet u kojem je provodio slobodno vrijeme - bio je on čovjek koji je raj zamišljao kao biblioteku.
Borhes je sa četiri godine već znao da čita i piše, sa sedam naučio engleski jezik, sa devet pošao u školu i odmah upisan u četvrti razred.
O tom periodu svog života Borhes je zapisao: "Od samog mog djetinjstva, pošto je otac oslijepio, u porodici su bez riječi podrazumijevali da sam ja dužan da u književnosti ostvarim ono što okolnosti nisu dozvolile mome ocu (otac je bio advokat i učitelj psihologije, koji je imao literarne težnje - pokušao je postati pisac, ali u tome nije uspio). To je bilo nešto što se samo po sebi podrazumijevalo. To ubjeđenje nije bilo mnogo jače od neke prosto izražene želje. Od mene se očekivalo da postanem pisac, i počeo sam da pišem sa šest ili sedam godina."
I nije trebalo dugo čekati na ostvarivanja porodičnih očekivanja: bilo mu je samo sedam godina kad je napisao priču "La visera fatale", a nije imao više od devet kad je počeo da prevodi "Srećnog princa" Oskara Vajlda.
Horhe Luis Borhes bio je argentinski pisac, jedan od najuticajnijih književnika 20. vijeka.
Presudno je obilježio hispanoameričku književnost i značajno uticao na svjetske književne tokove. Iako najpoznatiji po svojim pripovijetkama, Borhes je takođe bio i pjesnik i književni kritičar.
SELIDBA U EVROPU: Od početka Prvog svjetskog rata porodica Borhes preselila se iz Argentine u Evropu i nastanila se u Ženevi, gdje je Borhes završio školu i upisao se na univerzitet.
U tom periodu počinje da piše stihove na fracuskom jeziku. Po završetku rata putuje u Španiju gdje se zbližava sa umjetnicima iz poetskog modernističkog pokreta.
Kao i drugi avangardni pjesnici tog vremena, Borhes se u svojoj poeziji odriče rime, klasične metrike i interpunkcije, a 1919. godine u španskom časopisu "Grčka" objavljuje prve stihove.
POVRATAK U RODNU ARGENTINU: Godine 1921. vraća se u Argentinu opčinjen modernističkim idejama koje počinje da širi i populariše u stvaralačkim krugovima u Latinskoj Americi, a dvije godine kasnije objavljuje pjesnički zbornik "Vrućina u Buenos Ajresu".
Poslije četrdesetih godina objavljuje fantastičnu prozu, zbirke kratkih priča, esejistiku.
Tako nastaju njegova djela "Univerzalna istorija beščašća", "Istorija vječnosti", "Maštarije", prva zbirka kratkih priča "Vrt razgranatih staza".
Najpoznatije mu je djelo kratka priča "Čekanje", objavljena 1950. godine.
Treba pomenuti i knjigu eseja "Novo pobijanje vremena", zatim kratke priče "Prednosti nauke", zbirku pjesama "Stvari"... Autor je mnogobrojnih eseja o argentinskoj književnosti, filmu, istoriji.
Za izdavačku kuću "Jug", koja izdaje i istoimeni časopis, prevodi djela Virdžinije Vulf. Od pedesetih godina piše stihove u osnovi elegičnog karaktera.
Godine 1955. izabran je za predsjednika Saveza pisaca Argentine i na toj funkciji ostaje tri godine. Servantesova nagrada, najviše književno priznanje na španskom jezičkom području, dodijeljena mu je 1979, a 1985. godine izlazi njegovo posljednje djelo, zbornik "Atlas".
PRIVATNI ŽIVOT: Što se tiče privatnog života argentinskog književnika, poznato je da se ženio dva puta.
Prvi put 1967. godine, kada je sklopio brak sa dugogodišnjom prijateljicom Elzom Astet Miljan. Ali, njihov brak je bio kratkog vijeka, pa su se već nakon tri godine razveli.
Drugi put je na ludi kamen Borhes stao 1986. godine, negdje baš pred samu smrt. Izabranica njegovog srca bila je Marija Kodama, sa kojom je proveo posljednje godine života. Vezivalo ih je to što su oboje proučavali anglosaksonsku kulturu, a i Marija mu je pomagala u radu.
BOLEST I SMRT: Od 1950. godine Borhes je bio skoro slijep. Ali bez obzira na tu okolnost, on je sve do 1973. godine bio direktor Narodne biblioteka Argentine i profesor na katedri za njemački jezik na Univerzitetu u Buenos Ajresu.
Borhes je oduvijek znao da će oslijepiti. Bila je to stvar genetike: njegov otac, očeva majka i njegov pradjed su oslijepili i umirali na njegove oči, o čemu je pisao u predavanju na tu temu iz 1977. godine - "slijepi, sa osmijehom, i hrabri, kako se nadam da ću i ja umirati".
Borhes je po vjerskom opredjeljenju bio agnostik, pa je pred kraj života izrazio želju da ga sahrane na groblju u Ženevi. Umro je 14. juna 1986. godine, u 87. godini, od posljedica neizlječive bolesti, karcinoma jetre.
Nakon njegove smrti, sva prava na njegova djela preuzela je njegova udovica Marija Kodama. Sahranjen je na groblju u Ženevi, po vlastitoj želji.
NAJZNAČAJNIJA DJELA
* "Univerzalna istorija beščašća" (1935)
* "Istorija vječnosti" (1936)
* "Maštarije" (1944)
* "Alef" (1949)
* "Druga istraživanja" (1952)
* "Drugi, isti" (1964)
* "Pohvala sjenke" (1969)
* "Brodijev izvještaj" (1970)
* "Pješčana knjiga" (1975)
* "Istorija noći" (1977)
* "Lozinka" (1981)
* "Atlas" (1984)
CITATI I MUDRE MISLI
* "Neki se ponose knjigama koje su napisali, a ja se ponosim knjigama koje sam pročitao."
* "Smatram da je jedina moguća osveta zaboravljanje."
* "Osim čovjeka, sva bića su besmrtna, jer ne znaju za smrt."
* "Kada čovjek već napuni četrdeset godina, svaka promjena postaje odvratni simbol prolaska vremena."
* "Mislim da se za jednu ženu ne može reći da je najljepša ili najružnija na svijetu. To zavisi od očiju koje je posmatraju."
* "Bilo koja sudbina, bez obzira na njenu dužinu i složenost, sastoji se od jednog jedinog trenutka, trenutka u kome čovjek jednom za sva vremena shvati ko je."
Trenuci
Kad bih svoj život mogao ponovo da proživim
pokušao bih u sljedećem da napravim više grešaka,
ne bih se trudio da budem tako savršen,
opustio bih se više.
Bio bih gluplji nego što bejah,
zaista, vrlo malo stvari bih ozbiljno shvatao.
Bio bih manji čistunac.
Više bih se izlagao opasnostima,
više putovao,
više sutona posmatrao,
na više planina se popeo
više rijeka preplivao.
Išao bih na još više mjesta
na koja nikada nisam otišao,
jeo manje boba, a više sladoleda,
imao više stvarnih, a manje izmišljenih problema.
Ja sam bio jedan od onih
što je razumno i plodno proživio
svaki minut svog života:
imao sam, jasno, i časaka radosti.
Ali kad bih mogao nazad da se vratim,
težio bih samo dobrim trenucima.
Jer, ako ne znate, život je od toga sačinjen,
od trenova samo; nemoj propuštati sada.
Ja sam bio od onih što nikada nikuda nisu išli
bez toplomjera, termofora, kišobrana i padobrana.
Kad bih opet mogao da živim,
lakše bih putovao.
Kada bih ponovo mogao da živim,
s proljeća bih počeo bosonog da hodam
i tako išao do kraja jeseni.
Više bih se na vrtešci okretao,
više sutona posmatrao, sa više se djece igrao,
kada bih život ponovo pred sobom imao.
Ali, vidite,
imam 85 godina,
i znam
da umirem.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.