BANJALUKA - Međunarodna književna nagrada "Otvorena knjiga" Udruženja književnika Republike Srpske (UK RS) za 2026. godinu pripala je istaknutom grčkom pjesniku Antonisu D. Skijatasu.
O nagradi, koju UK RS dodjeljuje po deveti put istaknutom književnom stvaraocu izvan srpskog govornog područja, odlučivao je žiri u sastavu Ranko Risojević, predsjednik, te Ranko pavlović i Predrag Bjelošević članovi.
Kako je u odluci žirija navedeno, Skijatasu se nagrada dodjeljuje za visoke umjetničke domete njegovog pjesničkog djela, za poeziju koja snažno povezuje lično i kolektivno pamćenje, istorijsko iskustvo i savremenost, te za značajan doprinos savremenoj grčkoj i evropskoj poeziji i međunarodnom povezivanju pjesnika i kultura.
"Poezija Antonisa D. Skijatasa pripada onom toku savremenog evropskog pjesništva u kojem pjesma nije samo prostor ličnog iskustva nego i oblik pamćenja, svjedočenja i moralnog preispitivanja istorije. U njegovom pjesničkom svijetu susreću se prošlost i sadašnjost, mit i dokument, pojedinac i istorija, tišina i govor, smrt i potreba da se ljudsko dostojanstvo sačuva od zaborava", navedeno je u obrazloženju žirija.
Književna kritika iz različitih perioda, javljeno je, kontinuirano prepoznaje ove vrijednosti u njegovom djelu.
"Još početkom devedesetih godina, osvrćući se na ranu fazu Skijatasovog stvaralaštva, Stavros K. Stavridis je uočio da je to 'nadrealistička poezija, sa asocijativnim nizom, koja navodi na razmišljanje sažetošću izraza, izaziva smjelom metaforom, zadivljuje ritmom i snagom svog višeznačnog govora'. Ova duboko humanistička i antropocentrična linija potvrđena je i kasnije; u godinama duboke društvene krize, Konstantinos Buras je istakao da Skijatasova poezija 'napušta samozagledano 'ja' prividnog izobilja” i otvara prostor za zajedništvo, slobodu i dostojanstvo svih ljudi, opisujući ga kao 'autentičnog i dubokog pjesnika, ljubitelja grčkog jezika kao oruđa demokratije i prosvjetljenja'", pojasnio je žiri.
Pjesme predstavljene žiriju, posebno one posvećene Danijelu Harmsu, Alanu Tjuringu, Polu Celanu i Voltu Vitmenu, pokazuju jednu od najizrazitijih osobina Skijatasove poetike: sposobnost da biografiju velikog stvaraoca ili tragičnu istorijsku sudbinu preobrazi u savremenu pjesničku parabolu.
Kako u svojoj najnovijoj kritici iz 2026. godine naglašava Mina Petropulu, zbirka Rukopisi funkcioniše kao osobena arhiva ličnosti i epoha u kojoj se biografija preobražava u mitologiju, pri čemu se izdvaja "dramatični 'razgovor' između Đordana Bruna i Silvije Plat, u kojem poezija zadobija gotovo pozorišnu napetost", a sam jezik otvoreno svjedoči o "izlečenjima vremena i strašnim noćenjima algoritama sa glasovima na ekranima".
"Harms kod Skijatasa postaje znak otpora i stradanja slobodnog duha; Tjuring povod za preispitivanje odnosa čovjeka, znanja, tehnologije i sveobuhvatne digitalizacije svijeta. Celan je središnja figura pamćenja Holokausta i nemogućnosti da se poslije istorijske katastrofe govori nevinim jezikom; dok Vitmenovo prisustvo otvara pitanja slobode, čovjekove prolaznosti i trajnosti poezije", ističe žiri.
Skijatasova poezija naročito je snažna kada se suočava sa istorijskim zlom. "Holokaust, koncentracioni logori, ratovi, masovne grobnice, Hirošima i Nagasaki, rasno nasilje i savremeni oblici političke i društvene represije nisu u njegovim stihovima puka istorijska građa. Oni su opomena protiv zaborava. U pjesmi 'Razgovor mrtvih', izgrađenoj oko posljednjih trenutaka Džordža Flojda, individualna smrt prerasta u potresnu sliku ugroženog ljudskog dostojanstva, dok u pjesmama japanskog ciklusa sjećanje na Hirošimu i Nagasaki postaje dio šireg razmišljanja o civilizaciji koja svoj tehnološki napredak suviše često plaća zaboravom žrtava", stoji u obrazloženju.
Upravo je pamćenje, navodi žiri, jedna od središnjih kategorija Skijatasove poezije. "Nasuprot njemu stoji zaborav - ne kao prirodno iščezavanje prošlosti, nego kao opasan mehanizam kojim civilizacija prikriva sopstvenu odgovornost. Zato njegova poezija iznova vraća glas mrtvima, prognanima, poniženima i bezimenima. Posebno je značajan završetak pjesme 'Festivali demokratije', u kojem spasenje svijeta nije povjereno velikim istorijskim ličnostima i prorocima, već bezimenim ljudima koji u ruševinama dijele vodu i hljeb. U tom stavu prepoznaje se jedno od temeljnih etičkih načela Skijatasove poezije", pojašnjava žiri.
Njegov pjesnički postupak, navedeno je u nasatvku, počiva na slobodnom stihu, montaži istorijskih, mitoloških, književnih i dokumentarnih elemenata, naglim vremenskim i prostornim prelazima i snažnoj simbolici.
Slika kod njega često prelazi u misao, a misao se ponovo materijalizuje u predmetu, tijelu, kamenu, svjetlosti, snijegu, mastilu, papiru ili ruševini. Posebnu ulogu ima tišina: ona nije odsustvo jezika, već prostor u kojem se čuva ono što istorijska buka nastoji da potisne.
"Kako u svojoj analizi iz 2017. godine primjećuje Zoi Samara, Skijatas 'otkriva, kao svaki istinski pjesnik, da se poezija rađa kada jezik smjelo susretne tišinu', dajući joj kroz svoj izraz 'vlasničke listove', dok njegovi stihovi istovremeno ističu 'čudesnu snagu grčkog jezika koji Istoriju drži živom'", pojašnajva žiri.
U tom pogledu Skijatasovo stvaralaštvo uspostavlja prirodan dijalog sa velikim nasljeđem moderne grčke poezije.
"Sa Konstantinom Kavafisom povezuje ga shvatanje istorije kao trajno aktuelne moralne drame; sa Jorgosom Seferisom osjećanje istorijskog tereta, ruševine i pamćenja; sa Janisom Ricosom spajanje ličnog iskustva i kolektivne istorije, kao i naglašena odgovornost pjesnika pred vremenom; dok se u značaju svjetlosti, materije i mediteranskog civilizacijskog prostora mogu prepoznati srodnosti sa pjesničkim nasljeđem Odiseasa Elitisa. Ove srodnosti ne treba razumjeti kao neposredne uticaje, već kao Skijatasov savremeni dijalog sa velikim pitanjima grčke pjesničke tradicije", javljeno je.
U vremenu u kojem se istorijsko pamćenje sve brže pretvara u informaciju, a čovjekovo iskustvo u podatak, navedeno je u obrazloženju, Skijatas brani pravo poezije da ostane prostor savjesti.
"Njegova 'otvorena knjiga' jeste, u najdubljem smislu, knjiga čovjeka: njegovih stradanja, zabluda, otpora, pamćenja i nade. Zbog umjetničke zrelosti i prepoznatljivosti njegovog pjesničkog glasa, univerzalnosti tema kojima se bavi, snažnog humanističkog i antiratnog opredjeljenja, kao i njegovog doprinosa međunarodnom povezivanju književnosti i kultura, žiri smatra da Antonis D. Skijatas u punoj mjeri zaslužuje Međunarodnu književnu nagradu 'Otvorena knjiga' za 2026. godinu", zaključeno je u obrazloženju.
Nagrada će biti uručena 2. novembra u 11 časova u Svečanom salonu Banskog dvora u okviru porograma 11. Međunarodnih književnih susreta –-Banjaluka 2026, koji će biti održani 1. do 4. novembra.
O Antonisu D. Skijatasu
Antonis D. Skijatas rođen je u Atini, a živi i stvara u Patri. Po obrazovanju je hemijski inženjer, sa postdiplomskim studijama iz oblasti konzervacije umjetnosti i kreativnog pisanja. Pjesnik je, antologičar i književni kritičar.
Njegove pjesme prevođene su na brojne jezike i zastupljene u antologijama u Grčkoj i inostranstvu.
Od prve knjige "Groblje na granici" (1983) do novijih zbirki, Skijatas je izgradio obiman pjesnički opus.
Među njegovim knjigama izdvajaju se "Konj talasa" (1990), "Ljetnji anemometar" (1993), "Fantazije jednog putnika" (1996), "Zdravo, viječe" (2002), "Gostoljubivi grad" (2010), "Eugenija" (2016), "Jedini vjerni stanar" (2018), "Penjači pamćenja" (2019), "Špijunaža vremena" (2021), "Arhitektura tišine" (2022), "Nevidljivi mitovi" (2023), "Dnevnik krotitelja zvijeri" (2024) i "Rukopisi" (2025).
Njegove knjige objavljivane su i u prevodima na španski, rumunski, albanski, češki i arapski jezik.
Skijatas je osnivač i jedan od vodećih organizatora Svjetskog festivala poezije u Patri, kao i pjesničkih i kulturnih inicijativa vezanih za Poetry Office / Grafeion Poiiseos i nagradu Jean Moréas.
Njegov kulturni rad značajno doprinosi međunarodnoj vidljivosti savremene grčke poezije.