BANJALUKA - Kada se prije tri mjeseca pojavila inicijativa da u školskom programu Srbije određeni broj pjesama Desanke Maksimović bude isključen iz udžbenika trećeg i četvrtog razreda srednjih škola, pod izgovorom da se ne uklapa u "okvir epohe", gotovo cijela regionalna javnost se digla da odbrani Desanku od zaborava.
Pod pritiskom te iste javnosti tada ekspresnom brzinom Komisija Zavoda za unapređivanje obrazovanja i vaspitanja odlučuje da Desanka ostane tu gdje jeste, u istom obimu i količini. I sve bi to bilo super da nakon samo tri dana nismo zaboravili na ovaj događaj, da nismo zaboravili na to jedinstvo, na preplavljene zidove društvenih mreža Desankinim stihovima, citatima, crticama iz biografije. I onda muk, baš kao i prije ovog događaja.
Jednu od naših najpoznatijih pjesnikinja zaboravu svakako ne daju svi oni, ma koliki to broj bio, koji vole da čitaju, koji cijene dobru poeziju, koji se za Desanku ne bore samo onda kad žele da je ukinu iz programa, već i svakog drugog dana u godini, kada je čitaju. Njeno književno djelo dio je kampanje "Čitajmo zajedno" koju sprovodi Ministarstvo prosvjete i kulture RS i zahvaljujući kojem se na moderan način promoviše čitanje.
Desanka Maksimović je mnogo više od pjesnikinje za djecu jer zbirka "Tražim pomilovanje" generacijama dočekuje srednjoškolce pred punoljetstvo. S razlogom.
Jer je pomenuta zbirka djelo o bolu bijednih, nesavršenih, prkosnih i jalovih. Oni nisu duh epohe. Oni su epoha.
Bila je osoba koja je pripadala svijetu poezije i to na takav način da je cijeli svoj život posvetila tome. Prema riječima pokojnog Dobrice Ćosića, ona je bila najznačajnija žena svog vremena i srpske kulture. Bila je kao majka, sestra, ljubav, junak, hajduk, domaćica, učitelj i monah. Njena poezija je bila uzvišena, a opet tako jednostavna. Govorila je o slutnjama, ali i ponorima.
Rođena je na samom kraju 19. vijeka - 1898. godine u selu Rabrovici, kod Valjeva. Osnovnu školu završila je u Brankovini, ali i u Valjevu, gdje je završila i gimnaziju. Voljela je književnost i da piše i čita. Zbog toga je iz Valjeva otišla u Beograd kako bi upisala Filozofski fakultet.
Studirala je uporednu književnost, opštu istoriju i istoriju umjetnosti. Poslije studiranja u Beogradu usavršavala se godinu dana u Parizu, da bi po povratku u Srbiju 1926. godine bila postavljena za nastavnika Prve ženske gimnazije u Beogradu, u kojoj je predavala sve do 1953.
Godinu dana po njenom povratku - 1927. godine počinje aktivno da piše i objavljuje svoju prvu knjigu za djecu "Vrt detinjstva".
Desanka iz Brankovine, kako su je zvali, od svih srpskih pjesnika izrodila je najviše pjesama i 1965. je izabrana za redovnog člana Srpske akademije nauka i umjetnosti. Meša Selimović je govorio da je ponosan na činjenicu da je on zajedno sa svojom generacijom rastao i zaljubljivao se uz njene pjesme. Njenu poeziju je opisivao sa samo tri riječi: "Tako opojno lijepo".
Stihove pjesme "Krvava bajka" Selimović je smatrao nacionalnim monumentom, koji su urezani u kamenu Kragujevačke gimnazije. Desanka je tu pjesmu napisala u teškim i mračnim posljednjim danima svog života. Ova pjesma je ostala simbol stradanja cijele jedne nacije.
Zaljubljeni znaju zašto su "Strepnja", "Na buri", "Sećanje", "Čežnja", "Predosećanje" i "Opomena" pravo blago ljubavne lirike.
Maksimovićeva je prošla vrijeme ideološke ostrašćenosti, ali i komunistički sadizam.
"Pratili su me, saslušavali... Kad siđem s autobusa, tražili su mi legitimaciju, nisu oni mene javno maltretirali, jer ja sam već bila dovoljno poznat pesnik u svetu. U ponoć su me zvali telefonom i pitali da li je to bolnica u Valjevu, jer su znali da u toj bolnici smrtno bolestan leži moj brat. Spuste slušalicu. E, to su fukare bile. Ili ponovo zovu i kažu: 'Kako ste vi, osetljive dušice', odgovorim im: 'Bolje nego neosetljive'. Posle sam je doznala ko mi je sve to radio. Ja se nikome nisam svetila", govorila je ona svojevremeno.
I kad se tako ispovijedala Desanka je pokazivala koliko je lijepog i plemenitog karaktera. Kada su poželjeli da broj Desankinih pjesama u udžbenicima smanje, ona se opet vrati u sve dnevne novine, na danas popularne društvene mreže da nas podsjeti zašto je pamtimo i zašto je važna. Da kaže da možete biti borac za prava žena neumoljivo godinama, da možete pisati najljepšu poeziju za djecu a da svoju niste rodili. I da kaže da ona može ili ne da se uklapa u epohu, jer ona čini epohu.