Književnost

Pratite nas na Google news

Darko Cvijetić: Tragedija rata obilježila umjetnost kojom se bavim

Darko Cvijetić: Tragedija rata obilježila umjetnost kojom se bavim
Foto: N.N. | Darko Cvijetić: Tragedija rata obilježila umjetnost kojom se bavim
Milan Rakulj

Darko Cvijetić do romana "Schindlerov lift" bio je poznat i priznat kao pjesnik i pozorišni radnik. Njegov prozni prvenac objavljen u izdanju "Buybooka", međutim, otkriće i vrsnog romansijera.

Crveni soliter, u koji je smještena radnja knjige, kritika će nazvati mjestom koje u sebi ima dovoljno nesreće za čitavu Bosnu i Hercegovinu, a kratki roman "Schindlerov lift" u cjelini proglasiće onim koji nosi težinu deset tomova najbolje literature. Nakon gostovanja u mnogim gradovima bivše Jugoslavije, Cvijetić je svoj roman u četvrtak uveče promovisao i u Banjaluci. Promocija je održana u Crvenom salonu Kulturnog centra Banski dvor, a organizovalo ju je Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti "Imperativ". Nakon promocije o "Schindlerovom liftu" Cvijetić je govorio i za "Nezavisne".

NN: S obzirom na to da živite u crvenom soliteru, gdje je i mjesto radnje romana, moram Vas pitati u kojoj mjeri je ovo djelo fikcija?

CVIJETIĆ: Ja sam u taj soliter uselio 1975. godine kao dječak koji je netom krenuo u osnovnu školu, a roman obuhvata vrijeme od četrdesetak godina u tom soliteru. Moj pokušaj je zapravo bio da prepletem fikciju i fakciju, da se poigram s tim kroz sasvim poznat literarni postupak Kiša, Borhesa i mnogih drugih. To je samo jedan pokušaj da se tolika količina dogođenog u soliteru pretoči u prihvatljivu literarnu formu, da ona bude progutljiva i da bude na neki način zanimljiva onome ko to čita.

NN: Knjiga je izazvala veliku pažnju književne javnosti. Šta kažu komšije iz solitera, da li su čitali?

CVIJETIĆ: Jesu, čitali su. Meni je zanimljivo da ljudi sebe ne prepoznaju ili, pak, se radi o onoj psihološkoj ogradi da ljudi ne žele sebe da prepoznaju i da povjeruju da sam ja pisao doista o njima. Nekakva osovina događanja romana i nekakva pokretačka misao koja je krucijalna u romanu jeste jedna tragedija, odnosno pogibija jedne djevojčice Stojanke Kobas. Ona je te 1992. godine kad nije bilo struje mjesecima u jednom momentu, igrajući se u liftu za koji nije ni znala za šta služi, proturila glavu kroz razbijeno staklo. Tog momenta je došla struja, neko je pozvao lift i dekapitirao ju je, dakle skinuo joj je glavu. Ta tragedija je ostala u sjenci gomile događaja koji će je pokriti i rijetki su oni u soliteru koji još pamte taj događaj. Ja sam ga tada notirao i rekao sam sebi: "Čuj, jednoga dana, ako ti Bog da da preživiš ovaj rat i ostaneš na nogama, moraš to zapisati". Tu djevojčicu ja pamtim kao omiljenu svima u zgradi i njen nestanak je naprosto bio zaglušujuće tih i u opštoj tragediji gotovo da je se niko ne sjeća.

NN: Pored te glavne tragedije, još dosta smrti opisano je u knjizi. Već na prvoj stranici romana jedan od protagonista govori da je imao sreće da ne pogine za otadžbinu, ali da je otadžbina poginula za njega. Ipak, taj lik biće samo jedan u nizu mrtvih i njegov leš biće razmijenjen u Drvaru 1996. godine...

CVIJETIĆ: To je jedan moj prijatelj koji je neprekidno bio na ratištu. U jednom momentu je čak do te mjere poludio od ratišta da je izvadio zdrave krajnike kako bi jednu smjenu odmorio, da bi netom nakon operacije bio odvučen na ratište i izgubio glavu. Taj splet tragičnih okolnosti zapravo čini jedan koloplet priča koje sam ja nazvao "Schindlerovim liftom". Taj "Schindlerov lift" u svom simboličkom kapitalu podrazumijeva Šindlerovu listu, na koju u samom naslovu aludira. S druge strane, Šindler po kome je nazvan lift nije onaj Šindler koji pravi spisak onih koji će ostati živi, nego je to zapravo jedan horizontalni presjek koji se kreće i dotiče sve nas koji smo u toj zgradi, a koji smo zapravo pogođeni tragičnošću. To je serija tragedija koja je dogodiva u bilo kojoj zgradi, u bilo kojem soliteru u ovoj nesrećnoj geografiji. Dakle, ja sasvim slučajno pišem o crvenom soliteru u Prijedoru zato što ga najbolje poznajem i jer sam tu proveo gotovo cijeli život, a mogao sam isto tako da pišem o nekom soliteru u Zenici, Mostaru, Sarajevu...

NN: Dakle, možemo slobodno da kažemo da je "Schindlerov lift" metafora života u Bosni i Hercegovini ili u bivšoj Jugoslaviji devedesetih godina...

CVIJETIĆ: Tako je, to je potpuno tačno. To je i suština priče. To je priča o nesrećnoj zemlji koja se u sopstvenoj krvi kupala oko četiri-pet ljeta.

NN: Ranije ste rekli da Vam je rat servirao temu kao granatu.

CVIJETIĆ: Pa da, ja je nisam birao. Tema je meni naprosto nametnuta, tako da se ja bavim tom temom ne zato što hoću, nego zato što je to dio mojeg bivanja. Krucijalni dio mog odrastanja i bivanja na ovom svijetu, nažalost, odvijao se pod vrlo tragičnim okolnostima i ta tragedija me obilježila ne samo kao potencijalnog ili ostvarenog pjesnika, nego uopšte kroz čitavu umjetnost kojom se bavim. Dakle, sve ove teme koje sam ja u "Schindleru" dotakao sam već percipirao kroz različite postupke i u poeziji i u literaturi i u teatru, kojim se bavim već skoro 35 godina.

NN: Što se tiče pozorišta, u toku su pregovori da "Schindlerov lift" bude postavljen i na neku pozorišnu scenu?

CVIJETIĆ: Postoje pregovori koje sam započeo sa Kamernim teatrom 55 u Sarajevu, sa Kokanom Mladenovićem, čuvenim beogradskim rediteljem. S druge strane, Narodno pozorište u Mostaru zainteresovano je da postavi "Schindlerov lift", tako da postoje fine indicije da bi se mogao dogoditi prenos iz literarnog medija u teatar. S obzirom na to da je teatar moja vokacija, utoliko sam više gladan te želje da sjednem u prvi red i posmatram sve te likove koje sam stvorio na sceni.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije