Meni je važno da prikupim što više podataka o materijalnom i nematerijalnom nasljeđu Republike Srpske, a koje je danas živo, i da ga sačuvamo za buduće generacije. Mislim da je to najispravniji način za nas etnologe. Ako to ne budemo radili, onda će ostati ogromna praznina u vremenu, riječi su ovo Vladimira Đukanovića, muzejskog savjetnika, etnologa i koordinatora Odjeljenja za nematerijalno kulturno nasljeđe u Muzeju Republike Srpske.
Đukanović je istakao i da u današnjem vremenu postoje određene stvari koje etnolozi treba da prepoznaju i sačuvaju od zaborava. O čuvanju tradicije, zapisivanju vremena i svemu što je prikupio i objedinio u knjigama Đukanović je govorio u intervjuu za "Nezavisne".
NN: Spomenuli ste da je Vaš cilj da zabilježite vrijeme u kojem se nalazimo, šta je to danas što se očitava kao kulturno nasljeđe 21. vijeka?
ĐUKANOVIĆ: To su zanati koji su opstali, to su crkve, vodenice i sve ono što postoji danas na našim prostorima. I narodne igre i narodna pjevanja takođe. Početkom 20. vijeka i poslije Drugog svjetskog rata dolazi do industralizacije te se sada svi skoro isto oblačimo, što više nije zanimljivo za nas koji se bavimo istraživanjima. Ali je zanimljivo da sačuvamo nekoliko farmerki, ili na primjer da se prikaže obuća koja je izrađena na ovim prostorima i koja je simbol određenog vremena. Peškiri koji se nose na svadbe dio su naše tradicije i danas nisu isti kao prije 100 godina. Tu su i borosane. Jako je bitno naći mjeru i shvatiti šta je to što mi etnolozi treba danas da prikupljamo i da od depoa ne napravimo skladište, nego da on i dalje ima svoju svrhu i da se u njemu čuva nešto što je bitno i što će u budućnosti govoriti o našem načinu života danas. Najteže je prepoznati.
NN: Vi ste odlučili da kroz knjige sačuvate neke stvari od zaborava, tako je nastala i Vaša knjiga "Crkve brvnare u Republici Srpskoj", a sada pripremate i još jednu koja je svojevrsni nastavak na knjigu iz 2020. godine.
ĐUKANOVIĆ: Za knjigu o crkvama brvnarama koju sam napisao osnovna tema su mi bile legende koje se odnose na njih. Jer su nastajale u vrijeme turske vladavine kada je bilo zabranjeno ispovijedanje pravoslavne vjere i hrišćanstva. Tada su seljaci htjeli da u svojim selima naprave crkve, a da bi ih napravili, morali su da dobiju odobrenje od turskih vlasti. Međutim, i kada bi dobili odobrenje, postojali su uslovi da je tu crkvu gotovo nemoguće napraviti. Na primjer, da se crkva napravi na veličini volovske kože, da seljaci moraju da plate svaku stopu crkve jedan dukat, što u to vrijeme nisu imali. Ili da se crkva napravi na jezeru ili na bari. Kada su dobili odobrenje sa tim uslovima, onda su ti ljudi probavali da nadmudre Turke te su im često nudili bajkovita objašnjenja da je crkva preletjela s jednog mjesta na drugo, pa su sjekli kožu na tanke kaiščiće pa dobijali mnogo veći obim. Stoga sam se bavio tim stvarima u svojoj knjizi. I prvi put su u knjizi prikazane 33 legende koje su vezane za 15 crkava. Ove godine planiram da napravim crkve brvnare u RS, drugi dio o još crkava, a pripremam i katalog nematerijalnog kulturnog nasljeđa RS, gdje ćemo prikazati sve one elemente koji su do danas popisani. To radimo iz razloga što smo formirali preliminarnu listu 2011. te je ove godine nekih 10 godina rada na zaštiti našeg nasljeđa pa je plan da obilježimo to prigodnim katalogom.
NN: A pored crkava brvnara i legendi, Vi ste i stare zanate sa ovih prostora sačuvali među koricama knjige?
ĐUKANOVIĆ: Imam spisak starih zanata na teritoriji Vrbaske banovine iz 1930. godine i tada je na toj teritoriji postojalo oko 90 zanata, prije znači manje od 100 godina. Danas ih ima živih nešto manje od 20, što znači da su zanati skroz izumrli. Ja sam u knjizi prikazao njih 13 i ovo je prva knjiga. Bio mi je cilj da prikažem istorijski razvoj zanata kao i gdje taj određeni zanat postoji na prostoru Republike Srpske. Potom sam se bazirao na grad koji je centar tog određenog zanata, a osnovna tema knjige je to što sam sa zanatlijama detaljno zapisao kako se pravi određeni proizvod po fazama. Kada se taj zanat ugasi, pošto je neminovno da se zanati gase zbog serijske proizvodnje i industralizacije, na ovaj način će ostati zapisan sam proces izrade. Takođe u knjizi je sve i ilustrovano. Činjenica je da čovjek kroz čitanje ne može naučiti kako da, recimo, kuje, ali možemo bar ostaviti zapisano kako je išao sam proces izrade.
Generalno smatram da kao društvo moramo gledati u drugom smjeru i nastojati da ti zanati postanu određene turističke atrakcije ili turističke lokacije. Kada dođete u neki grad da obiđete zanatske radionice, i da se u njima ne prave proizvodi koji više ne mogu da se prodaju, nego da se zanatlije prebace da rade suvenire, te da im na ovaj način produžimo vijek.
NN: Kažete da starim stvarima danas možemo da udahnemo novi život, a koliko je važno i da ih zaštitimo kao našu kulturnu baštinu?
ĐUKANOVIĆ: Na UNESCO-ovu listu za područje RS su upisana četiri elementa, zmijanjski vez, most u Višegradu, nekropole stećaka u Hercegovini i branje trave Ive na Ozrenu.
Najbolji prikaz koliko je važno očuvati tradiciju i produžiti joj vijek trajanja je zmijanjski vez. On je prvi elemenat kulturnog nasljeđa uopšte na teritoriji BiH koji je upisan na UNESCO-ovu listu. Kada smo 2013. godine krenuli u proces nominacije zmijanjskog veza, tada se u Banjaluci jedna organizacija bavila ovim. Danas u gradu na Vrbasu svi znaju za zmijanjski vez, postoji mnogo udruženja i organizacija koji se bave zmijanjskim vezom, ali i pojedinaca. Zmijanjski vez se jeste nosio na tradicionalnim nošnjama, ali je prebačen i u današnje vrijeme te su ga mnogi dizajneri stilizovali i upotrebljavaju ga u svojim kolekcijama. Sa ovim smo prikazali baš ono šta treba da se desi sa jednim elementom nematerijalnog kulturnog nasljeđa da bi opstao i da bi mu se produžio vijek. Glavno kod nematerijalnog nasljeđa je da je živjelo i da će nastaviti da živi.
NN: A koji je to sljedeći element koji je u planu da se stavi na listu nematerijalne baštine UNESCO-a?
ĐUKANOVIĆ: Uradili smo prvu zajedničku međunarodnu nominaciju sa devet država gdje smo prijavili tradicionalni uzgoj konja lipicanera. Takođe je otišla i nominacija za Nevesinjsku olimpijadu. Za sljedeću godinu planiramo da idemo prema UNESCO-u sa kozaračkim kolom, a cilj nam je i da proširimo našu listu, te nam stalno dolaze novi elementi. Po pravilima UNESCO-a, jedna država može da pošalje jedan element godišnje, a proces upisa traje 18 mjeseci, a s obzirom na to da smo mi u BiH, državi sa dva entiteta i tri naroda, imamo dogovor da idemo po principu rotacije. Jedne godine ide RS, druge godine Federacija, tako da mi možemo da pošaljemo elemenat svake druge godine. Dug je to vremenski proces, pa se može činiti da se ništa ne radi na tom polju, ali to nije tako.
NN: Da li možemo reći da naša bogata kulturna baština može biti svojevrsno ogledalo u svijet?
ĐUKANOVIĆ: Prvenstveno su napravljeni pomaci u smislu da se kod nas više krene pričati o tim stvarima. Da se proširuju saznanja, da je zastupljeno i u medijima, a napravljen je i veliki iskorak u smjeru da se ljudi sa ovih prostora više upoznaju sa tradicijom, istorijom i kulturom svojih prostora. Pored toga je značajno i da se na taj način predstavimo u svijetu. Na primjer, naša izložba "Zmijanjski vez", koju je pripremila Danijela Đukanović, muzejski savjetnik, kod nas je otvorena u Narodnoj skupštini. Poslije Banjaluke izložba je išla u Beograd, Novi Sad, Moskvu, Beč, Grčku, Bugarsku... te smo na ovaj način školski pokazali kako se radi na pripremi nominacije, upisu i promociji. Samim tim može se reći da je kultura i ovaj naš muzejski posao jedan od važnijih ambasadora RS u svijetu.
NN: U dobrom svjetlu ste nas predstavili i Vi, s obzirom na to da ste skoro imali predavanje u Sankt Peterburgu.
ĐUKANOVIĆ: Mi sa Predstavništvom Republike Srpske u Rusiji imamo odličnu saradnju. Oni su me pozvali 21. februara na Dan maternjeg jezika da održim predavanje o svojoj knjizi "Narodni bukvar" u biblioteci "Majakovski" u Sankt Peterburgu. Tu nisam pričao samo o bukvaru, nego uopšteno o tradiciji, kulturi naroda u BiH, odnosno u RS. Predavanje je trajalo sat i po vremena i izazvalo je veliko interesovanje. Dobio sam dosta pitanja, najviše ih je bilo vezanih za božićne običaje, i to je jako značajno da se predstavimo u svijetu jer imamo šta da pokažemo.
NN: Recite nam za kraj šta je to što mi kao društvo možemo da uradimo kako bismo na što bolji način sačuvali našu tradiciju, običaje i generalno kulturnu baštinu od zaborava?
ĐUKANOVIĆ: Kao zajednica možemo da učinimo mnogo toga. Ja sam se lično opredijelio za knjige, dok neke kolege preferiraju izložbe. Ali potrebno je da to ne ostane samo kod nas među naša četiri zida, nego da sve što radimo nastavi svoj put i širom svijeta. Potrebno je da vršimo konstantnu promociju našeg kulturnog nasljeđa, kako u Republici Srpskoj, tako i u svijetu. Kako bismo to uspjeli, moje kolege i ja treba da se konstantno bavimo istraživačkim radom, jer još ima dosta toga što nije istraženo i što nije prikazano. Špiro Bocarić je neko ko je najviše uradio za Muzej RS, odnosno Muzej Vrbaske banovine, i za svoje vrijeme je prikupio ogroman broj predmeta koje i dan-danas čuvamo, ali i mi moramo nastaviti da radimo i istražujemo.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.