Vladimir Tabašević, aktuelni laureat NIN-ove nagrade, večeras s početkom u 19 časova u Crvenom salonu Kulturnog centra Banski dvor predstaviće nagrađeni roman "Zabluda Svetog Sebastijana" i pred banjalučkom publikom.
Književno veče organizuje Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti "Imperativ", a moderatorka programa biće Vanja Šušnjar-Čanković.
Osim o "Zabludi Svetog Sebastijana", ona će se u razgovou sa Tabaševićem dotaći i njegovih ranije objavljenih poetskih knjiga "Koagulum" (2010), "Tragus" (2011), "Kundak" (2012), "Hrvatski kundak" (2014), te romana "Tiho teče Misisipi" (2015) i "Pa kao" (2016).
Osnovni biografski podaci o Vladimiru Tabaševiću kažu da je rođen 1986. godine u Mostaru pod punim imenom i prezimenom Vladimir Bošnjak Tabašević, te da od rata u BiH devedesetih godina prošlog vijeka živi u Beogradu, gdje je studirao filozofiju.
Šta, međutim, sam Tabašević kaže pred gostovanje u Banjaluci, pročitajte u intervjuu koji je dao za "Nezavisne novine".
NN: Jeste li prvi put u Banjaluci i kakvo je Vaše mišljenje o književnosti s ove strane rijeke Drine, odakle faktički vučete korijene?
TABAŠEVIĆ: Dolazio sam i ranije, tu, zvrndao, umakao se u ledeni Vrbas. Prvi put sam kao pisac, pre toga sam dolazio kao plivač u pokušaju. Izgleda da kod mene nema razlike između plivanja i književnosti. Pravi pisci preplivaju sve reke, na sve strane, uzduž i popreko. Pisci umeju i s mostovima, da ih naprave od rečenica. A korene vučemo odakle nam se prohte, kako to veli Miloš Crnjanski.
NN: U čemu je po Vašem mišljenju najveći značaj NIN-ove nagrade, šta je ono što se promijenilo u Vašem životu i književnosti od kada ste postali nosilac ovog prestižnog priznanja?
TABAŠEVIĆ: Tempo života. Publika, koja je postala sve raspoloženija i istovremeno sve naoštrenija prema meni i mojoj književnosti. Značaj je u tome što se, odjednom, pojave i lešinari i ljubitelji književnosti, i svi nađu za sebe ono što im sile u njima nalažu da vide.
NN: Kritika kaže da "Zabluda Svetog Sebastijana" nije roman o ratu, nego o jeziku. U najkraćem, šta je za Vas jezik?
TABAŠEVIĆ: Jezik je svaštojed. Jezik je način života. Pročitaću, kada budem u Banjaluci, delove iz romana gde se piše o ratu pa ćemo videti šta je rat kad ga se opiše onako kako mu dolikuje. I kako se piše o ratu kad se u jeziku čuje rat; a i kad se jezik uči u ratu.
NN: Koliko mislite da će tema rata devedesetih biti prisutna u ovdašnjoj književnosti ili književnostima, s obzirom na to da je generacija rođena sredinom osamdesetih posljednja koja se živo sjeća ovog sukoba?
TABAŠEVIĆ: Ne znam, taj rat će odjekivati u jeziku našem još dugo. Ali, novi rat je sada negde drugde. Novi rat je danas na snazi. Danas ga protiv nas koji ga se živo sećamo i koji zbog toga istinski ne želimo da se išta slično više desi, vode pomiritelji na svim stranama: diljem i duž, uzgred i usput. Ja ih zovem "pomoritelji", njihovo pravo ime je "pomoritelji". To su razni i ini NGO delatnici, stručnjaci za pomirenje, politikanti, agenti za traume, koji drže ovaj narod, neprestano, u sećanjima na ono što sami nisu proživeli, koji nas, za lepe inostrane nadokande novčane, leče i podsećaju - kao tata čedo: no, no - da se ne smemo više tući, kao da to nekome ovde nije jasno.
NN: U kojoj mjeri biografsko, lično, ispovijedno i intimno za Vas postaje i književno?
TABAŠEVIĆ: Pa sama i svaka biografija je nužno književno nijansirana, sve čega se sećamo o sebi, već je književna dorada iskustva. Nije to, naravno, uvek bogzna koliko uspela naracija, ali je dorada, to je važno. Ja - to je najveća fikcija.
NN: Vaš komentar od prije dvije godine, vezan za uručenje NIN-ove nagrade Ivani Dimić, kada ste jednom parodijom htjeli da ukažete na, kako ste tada pojasnili, "pozitivnu diskriminaciju žena", i dalje se pogrešno tumači u medijima. Slično situaciji od prije dvije godine, i danas pojašnjavate šta ste rekli određenim dijelovima nagrađene knjige. Zašto je to tako? Da li se moguće odbraniti, odnosno da li se potrebno braniti od pogrešnih interpretacija teksta, bio on status na društvenim mrežama ili dio knjige?
TABAŠEVIĆ: To su namerne misinterpretacije koje izvode oni plaćeni ili podstaknuti za pogrešno razumevanje svega oko sebe. Naravno, stvar tu nije prosta: nije neko otišao negde i dobio novac i onda počeo da propagira neku ideju koju svuda oko sebe, neprestano, pogrešno prepoznaje kao da je povređena. Stvar je još gora, ljude se danas korumpira za malo pažnje, za malo priznanja. Budući da živimo u trenutku sveopšte histerije, koja nastaje kao posledica famoznog "ljudskopravaškog" diskursa, takvi lešinari se uvek nađu da stanu u odbranu nečijih povređenih prava, nikada sebe ne prepoznajući kao glavne uzurpatore, koji su uzurpatori upravo zbog stilova u ophođenju s ljudima, zbog svojih javnih nastupa, lažne urgencije, nametljivog i agresivnog milosrđa itd.
NN: Objavili ste i četiri knjige poezije. Iako književna javnost ide toliko daleko da negira podjelu na žanrove, uviđamo da se pjesnici često kasnije pokažu kao dobri romanopisci, što je obrnuto rijedak slučaj. Šta je za Vas poezija i da li smo u 21. vijeku došli do odgovora na Helderlinovo pitanje - čemu pjesnici u oskudna vremena?
TABAŠEVIĆ: Za mene ne postoji razlika između poezije i proze. Verujem da ta razlika ne postoji ni objektivno i nastojaću to i da pokažem. A vremena su oskudna, samo bez pesnika, ako mogu sad malo da se poigram s Fridrihom.
NN: Radite li na novoj knjizi i ako da, koliko Vam "smeta" to što ste aktuelni laureat NIN-ove nagrade?
TABAŠEVIĆ: Radim na novoj knjizi, da, samo radim drugačije. Prepisujem sa duša tamo gde me se gurne ovom "turnejom", a ne gde sam, kao pre, svojevoljno hteo da se nađem.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.