BANJALUKA - Duška Trifunovića uglavnom znamo po njegovim stihovima, ali on je bio i veliki mudrac i, kako ga je neko nazvao, "filozof bez škole".
Jedan je od najcitiranijih srpskih pjesnika, koji je, uz niz zapaženih i nagrađivanih zbirki poezije, ostao upamćen kao jedan od tvoraca pop-rok ere bivše zemlje, a umro je na jučerašnji dan prije 15 godina.
Trifunović je svoj vizionarski poduhvat u stvaranju sarajevske i jugoslovenske muzičke scene sedamdesetih godina prošlog vijeka platio visokom cijenom - drugi su postali poznati i priznati interpretirajući njegove stihove, a on je označen kao "medijski poeta" i "pjesnik lakih nota".
U stvarnosti, Duškovi stihovi bili su savršena metafora za ljude, društvene okolnosti i vrijeme u kojem je pjesnik stvarao, samo što su preko populističke i masmedijske formule pjevani, umjesto recitovani, pa su za mnoge, u značenjskom smislu, ostali neotkriveni.
Njegove pjesme punile su stadione, a njega tamo nije bilo. Oni kojima je pisao tekstove obišli su svijeta i u njegovu novosadsku sobicu javljali mu se sa Bahama, iz Pariza. Duško je pisao za "Bijelo Dugme", Zdravka Čolića, "Indekse", Nedu Ukraden, Seida Memića Vajtu, Jadranku Stojaković...
Pisao je njima Duško "lijevom rukom", u hodu, od danas do sutra, od Sarajeva do mora, čak i preko telefona, a onda su oni pravili velike karijere i tiraže. Zlatne "stadionske" sedamdesete bile su to upravo zbog Duška.
Jednom su ga pitali da li je nekome naplaćivao pjesme, pričao je ovako: "Ma, ne, nije se to tada radilo. U početku sam im čak i davao honorar da bi mogli da pjevaju. Nije tada bila praksa da tekst nešto znači, pjesme su bile njihove. Negdje na vrhuncu sedamdesetih, ništa mi ne ide. Knjiga pjesama ne ide, za roman nema papira, dobijam otkaz, nema novca. Ja sjednem među djecu, da ne bih zaplakao, i uključim televizor… u jednom trenutku čujem 'Ima neka tajna veza, tajna veza za sve nas'… jedno 100.000 duša pjeva moje riječi. E, kažem, stani, vidi koliko njih je zadovoljno, e marš budalo. Spasilo me to jednom", ispričao je on jednom prilikom.
Živeći kao pjesnik i televizijski radnik, a radeći kao traženi tekstopisac rokera i pop zvijezda, Trifunović je napisao cijeli muzičko-poetski vijenac o generacijama koje su zapamtile dva rata i jedan mir i koje su živjele u hibernaciji slatke i varljive nade pune ideala.
Nepodnošljiva lakoća pisanja i "populistički stihovi" bili su tek zanatska varka iza koje su se krile nježne, opore, politički angažovane, socijalne, ljubavne i druge teme o kojima popriličan broj poeta u to doba nije pisao na takav način.
Dvosmislenost i univerzalnost ovaploćena u Duškovim ironično-političkim pjesmama, skrivenim iza priča o tobože medijskim, a ne političkim liderima, u vidu "zaraznih" refrena, tumačeni su onako kako je Duško i želio - kao "gorka tableta sa sokom od borovnice".
Duško Trifunović slao je "poruke u boci" za one generacije koje će doći nakon potopa svih ideala. Nekoliko mjeseca pred smrt objavio je knjigu pjesama "Knjiga mog života". U njoj ima jedan stih u pjesmi koja se zove "Veliko spremanje". A, taj stih, glasi ovako: "Ja odlazim, hvala vam lijepo. / Vi se snađite, ako možete."