Boris Maksimović, putopisac, izdavač i glavni i odgovorni urednik časopisa "Talas", u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci Republike Srpske ove sedmice promovisao je najnoviju knjigu koja je izašla pod pečatom njegove novoosnovane izdavačke kuće "Imprimatur". Radi se o knjizi "Priče iz komšiluka" u kojoj su zastupljena djela pobjednika istoimenog konkursa na kojem je Maksimović bio jedan od članova žirija.
"Ovoliki broj kvalitetnih novih glasova u našoj književnosti nisam očekivao. Ja stvarno mislim da poznajem, neću reći dosta dobro, domaću književnu scenu, ali u suštini volim i pratim. Znam dosta ljudi koji se time bave profesionalno, poluprofesionalno i amaterski da bi me i pored toga iznenadilo koliko je ljudi poslalo priče i koliko su te priče kvalitetne", kazao je Maksimović. On je od avgusta 2014. možda upravo zbog toga što postoji toliki broj novih glasova u književnosti koji žele da objave knjigu, a zbog kolapsa u izdavaštvu ne znaju ni kako ni gdje, pripremao otvaranje izdavačke kuće da bi ista i zvanično postala registrovana prije sedam mjeseci. Stoga smo koliko o književnosti, toliko i o izdavaštvu pričali s ovim autorom.
NN: Kao mlad čovjek ušli ste u koštac s izdavaštvom, što je kod nas zaista rijetko. Koliko je hrabrosti bilo potrebno za tako nešto?
MAKSIMOVIĆ: Koliko je bilo hrabrosti potrebno zaista ne znam. Možda je više glupost u pitanju. Kako kaže jedan narodni izraz "magarcu je more do koljena". Čovjek tek kad uđe u nešto vidi koliko se zapravo teškog zadatka prihvatio.
NN: Šta je zapravo najveći problem izdavača ovdje i sada?
MAKSIMOVIĆ: Problem je jer je tržište fragmentirano, jer ne možemo da računamo na tržište zajedničkog jezika. Izvesti danas knjigu u Srbiju ili Hrvatsku djeluje kao nemoguća misija. Ovdje kod nas je problem jer je tržište fragmentirano po političkim linijama. Čim objaviš nešto na ćirilici, to neće biti čitano u Sarajevu. Ako je neki autor s druge strane iz Sarajeva, ovdje ne može da računa na toliko široku čitalačku publiku, kao što bi mogao u Srbiji ili Hrvatskoj.
NN: Šta je u takvoj situaciji zajedničko izdanjima koje ste objavili?
MAKSIMOVIĆ: Imamo tri zbirke političkih kolumni i svakoj od njih je zajedničko to da su te ljude koji su pisali željeli da ućutkaju. Uopšte, poenta "Imprimatura" je u samom nazivu. Imprimatur je pečat koji je Katolička crkva udarala u srednjem vijeku na knjige koje su prošle cenzuru. Imprimatur znači "neka se štampa". Meni se prije svega svidjela ta plemenita poruka. S druge strane, svidjela mi se i igra na granici cenzure. Ima mnogo toga što ljudi ne žele vidjeti objavljeno, ali i pored toga uspijeva da prođe... Recimo "Index librorum prohibitorum" ili u Sovjetskom Savezu "Samizdat". Ti ljudi su rizikovali živote da nešto bude objavljeno. Sviđa mi se poenta da nešto što nosi etiketu "Imprimatura" samim tim znači i da je na neki način prošlo cenzuru. Pored političkih kolumni, objavili smo jednu zbirku priča, zbirku aforizama, u planu je jedan roman, ali rekao bih da je svim knjigama zajednička ta politička angažovanost, ne u onom banalnom svakodnevnom smislu, u smislu strančarenja, ali svakako to su priče koje imaju neki aktivistički element i nešto što hoće da oblikuje stvarnost na svoj način. Mislim da je izdavaštvo zapravo samo jedan zapostavljeni dio političkog djelovanja.
NN: Dosta autora u knjizi "Priče iz komšiluka" se takođe bavi nekom vrstom aktivizma i političkog djelovanja...
MAKSIMOVIĆ: Tako je. Recimo priča Maje Đurić "Klupe sa pogledom", koja govori kako je porodica napravila klupu u sjećanje na oca. Dolaze i vide tu klupu ruiniranu, dakle zašto se ljudi odnose tako prema svojoj neposrednoj okolini. To je politika, odnosno ekološko političko djelovanje. Dosta priča ima o zabrinutosti ljudi kako za svoju okolinu, tako i za socijalni status ljudi u njihovom neposrednom okruženju.
NN: Koliko Vama pored svega što radite ostaje vremena za pisanje?
MAKSIMOVIĆ: Ja gotovo i ne stižem ništa da pišem. Bio sam na moru prije mjesec dana, hoću da napišem jedan putopis od tri stranice i ne stižem. Ima dosta toga što hoću, ali treba da se natjeram. Tu su i kolumne, književni prikazi, imam svoj blog, itd.
NN: Nakon četiri broja "Talasa", koliko ste zadovoljni tim kako ga je prihvatila okolina i gdje ga vidite u budućnosti?
MAKSIMOVIĆ: U suštini oni koji su saznali za njega jako su ga dobro prihvatili, a znam da ima dosta i onih koji ne znaju da uopšte postoji, a to predstavlja nešto što oni vole, što bi čitali i kupovali.
NN: Dakle, po planu marketinga treba više da se radi?
MAKSIMOVIĆ: Treba mi više ljudi, a nemam para da ih platim. To je ključni problem. Pored toga ima problema vezanih za tehničke detalje. Kod nas ne postoji firma koja se bavi distribucijom knjiga i te vrste časopisa koji izlaze jednom u tri mjeseca. Prva tri boja "Talasa" su bila na kioscima i mi smo tamo više opterećenje nego poslovna prilika, jer tiraž od 500 primjeraka i nije nešto na čemu se zarađuje.
NN: Kultura nikad i nije bila samoodrživa. Postoji li neka pomoć države?
MAKSIMOVIĆ: Napisali smo projekat vezan za "Talas" i isti poslali na konkurs Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske, tako da se nadamo pozitivnom odgovoru.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.