Književnost

Pratite nas na Google news

Julijana Adamović za "Nezavisne": Nikada kao ljudska bića nećemo biti savršeni

Julijana Adamović za "Nezavisne": Nikada kao ljudska bića nećemo biti savršeni
Foto: B. Brezo | Julijana Adamović za "Nezavisne": Nikada kao ljudska bića nećemo biti savršeni
Milan Rakulj

Julijana Adamović je spisateljica iz Vukovara čiji je roman "Divlje guske" osvojio ne samo Hrvatsku nego i regionalnu čitalačku publiku. Iako je ranije objavila tri zbirke priča, jednu knjigu poezije i dvije knjige za djecu, i bila nagrađivana, tek sa "Divljim guskama" ova spisateljica našla se u žiži književne javnosti.

Književna nagrada Stipana Bilića Prcića, koju dodjeljuje Zaklada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, te rasprodani primjerci hrvatskog i srpskog izdanja romana, priznaje, donijeli su joj dovoljno novca da otplati kredit "u švajcarcima" koji joj je godinama visio kao teret na leđima.

"Neočekivano remek-djelo iz mračnih panonskih ravnica", zapisao je o "Divljim guskama" Miljenko Jergović, a ovaj roman prošle sedmice predstavljen je i banjalučkoj publici. Promocija je održana u Kulturnom centru Banski dvor i u organizaciji Udruženja za promociju i popularizaciju književnosti "Imperativ", a nakon iste Julijana Adamović govorila je za "Nezavisne novine".

NN: Ko su zapravo divlje guske?

ADAMOVIĆ: Divlje guske zapravo u ovom romanu je trebalo da budu žene, ali roman se tijekom pisanja pomalo oteo kontroli, pa imamo samo prvi dio, odnosno jedan od tri zamišljene cjeline nekog romana koji sam započela pisati, a nadam se da ću jednog dana i uspjeti dovršiti. Poveznica sa ženama iz obitelji o kojoj sam pisala sa divljim guskama jeste da divlje guske nikad ne ostavljaju nemoćnog člana jata da umre sam. Bilo da je ranjen ili umire od starosti, dvije guske ostaju uz njega do trenutka smrti i onda se vraćaju u svoje jato ili ukoliko je ono otišlo predaleko, priključuju se prvom jatu koje naiđe. To je bila neka nit koja me je vodila.

NN: Pisali ste u prvom licu množine i takav postupak Vam je omogućio da prikažete, ispostaviće se na kraju romana, poremećaj djevojčice koja pripovijeda priču, a koja sebe sve vrijeme zamišlja kao dvije osobe...

ADAMOVIĆ: Vratila bih se samo na ovu riječ "poremećaj". To bi se zapravo nazvao funkcionalni poremećaj. Imate situacije u djetinjstvu koje se izvana čine kao patološke i kao poremećaji, a u biti imaju sasvim drugu funkciju - da sačuvaju dijete zdravim. Takav bi otprilike pod znacima navoda bio taj poremećaj. U trenutku užasne usamljenosti i straha od napuštanja, djeca često imaju imaginarne prijatelje. Međutim, ovdje taj imaginarni prijatelj nije postojao samo pred spavanje i u trenucima igre, nego je postojao dvadeset četiri sata na dan i nije postojao samo u nekoj mašti i u svijetu igre, nego je dobio svoju funkciju u odnosu na druge ljude i na druge članove obitelji i zajednice.

NN: Roman obuhvata period sedamdesetih godina prošlog vijeka u neimenovanom bačkom selu i reklo bi se da ruši stereotipe o zavidnom standardu u Jugoslaviji toga vremena?

ADAMOVIĆ: Ovako, za mene su ljudi uvijek dragi i divni - i prije i poslije, ali su nesavršena i lako povodljiva bića pa dođu neki trenuci kada učine grozne stvari jedni drugima. Ono što mene muči za to razdoblje socijalizma je baš ta mitologija koja ima dva potpuno suprotna pola. Jedan je da je to bilo predivno vrijeme u kojem su tekli med i mlijeko, a drugi da je to bilo užasno vrijeme koje smo jedva preživjeli. Ni jedno ni drugo nije točno. Jugoslavija po pitanju standarda i obrazovne razine nije bila baš homogeno područje. Bila je heterogeno područje. Osobito su se razlikovale ruralne od urbanih industrijskih sredina, pa onda imamo one krajeve koji su bili pod Austrougarskom, do onih drugih dijelova i slično. Ja potičem iz radničke, vrlo vrlo siromašne obitelji. Uspoređujući se sa nekim obiteljima koje su živjele u gradovima gdje su oba roditelja uspjela dobiti posao, pa su dobili stan, pa su mogli kupiti neki autić i ići na more, mi ništa od toga nismo imali. S druge strane, bilo je dosta ljudi koji su živjeli gore od nas. Recimo, u razgovoru sa mojim bivšim suprugom, ja sam njemu vjerovala da je njemu bilo divno i krasno, ali on nije mogao vjerovati da ja nisam išla na more, niti moji roditelji i nastojala sam prikazati to razdoblje i sa te druge točke.

NN: To ste prikazali u jednoj multikulturalnoj i naizgled tolerantnoj sredini...

ADAMOVIĆ: To jeste sredina poznata po svojoj multikulturalnosti i toleranciji. Uistinu je ona bila tolerantnija od nekih drigih sredina u bivšoj Jugoslaviji, ali opet ispod žita tinja jedna predrasuda i spremnost da se onaj drugi promatra kao potencijalna opasnost. Jednostavno, to je u ljudskoj prirodi i iluzorno je očekivati da će toga bilo kada nestati, jer mi se identificiramo po sličnosti, ali i po razlici. To je normalno ljudsko ponašanje i kako ide vrijeme, ide i svijest da moramo poštivati drugoga, da poštujemo njegova prava, njegove slobode, da imamo te neke granice visoke tolerancije i slično, ali nikada kao ljudska bića nećemo biti savršeni i izbjeći tu vrstu predrasude.

NN: Predrasude odraslih likova u romanu osjećaju se između redova i preko zabranjenih riječi koje nisu smjeli izgovoriti. Nasuprot tih likova, ne vidimo da nam je danas sa slobodom govora puno bolje i da smo tolerantniji ljudi...

ADAMOVIĆ: Mislim da je više stvar u tome što mi to ne vidimo.

NN: A jesmo li tolerantniji?

ADAMOVIĆ: Zapravo jesmo, jer ja često slušam kako nikad nije bilo ovako grozno kao sad, ali to sve generacije govore. Što smo stariji, nekako smo više nostalgični i mislimo da je u naše vrijeme sve bilo puno bolje, a zapravo smo bili mlađi i manje nas je hvatao išijas, bili smo pokretniji, ljepši i sve. Moj dojam je da smo puno napredovali. S obzirom na to da je moja struka takva, stalno se hvatam statistika i vi kad pogledate, vidite da nikad nije manje kriminaliteta bilo u svijetu, nikad manje ubojstava, nikad manje ratova, samo mi znamo da postoje, a prije nismo znali. Sad informacija iz najudaljenijeg sela Indije stigne do nas brzinom munje, a prije nismo imali pojma šta se tamo događa. Sad nam je sve to strašno i mislimo da nikad nije bilo gore.

NN: Imamo li pojma šta se dešava u Vukovaru? U kolumnama ste često pisali o tome da je grad u kojem živite u medijima često prikazan kao "grad žrtva i grad slučaj", a da to tamošnjem stanovništvu jako smeta...

ADAMOVIĆ: Pazite, vi imate neke manje skupine u gradu koje imaju svoj politički interes i koje diktiraju neku svoju agendu koja je manje ili više neprihvatljiva, a za koju su mediji zainteresirani i uvijek će je servirati, jer mediji traže klik, traže pažnju. Neki dan smo imali situaciju da su se posvađali ispred blagajne i da je neko pripucao plinskim pištoljem. Od kako živim u Vukovaru, dvadeset jednu godinu se takva situacija nije dogodila, a jednom kad se dogodi, svi mediji pišu o tome. Da se tako nešto dogodilo u Splitu, u Šibeniku ili u Daruvaru, niko to ne bi pomenuo, ali u Vukovaru sve je pod povećalom. Većina ljudi tamo želi mirno živjeti, želi dobar posao i dobru ekonomsku situaciju. Ono što je potpuno kriva stvar, a za koju se zalaže Srpska demokratska stranka, jeste segregacija djece srpske nacionalnosti u smislu odvajanja u zasebne škole. Čak i odvajanje djece u posebna odjeljenja čini veliku štetu, a sad zamislite odvajanje u zasebne škole. Ja često razgovaram sa djecom i oni se žale da ih je ionako malo u gradu, a opet ih razdvajaju. Pored toga, problem je i taj što ona djeca koja odu na studije u veće gradove više nemaju želju da se vrate u Vukovar i ta zajednica ostaje bez svojih najobrazovanijih članova i tako više ne može parirati drugim i razvijenijim zajednicama.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije