Jovo Čulić, nagrađivani pjesnik za djecu, u književnosti se pojavio 2003. godine zbirkom za najmlađe "Miran kao prepariran", a do danas objavio je ukupno osam zbirki poezije za najmlađe. Posljednje dvije objavljene su u izdanju "Mudrog slova", a riječ je o zbirkama "Deset dečijih zapovesti", koja je iz štampe izašla u decembru prošle godine na srpskom i engleskom jeziku, te knjizi "Junak u tregerima", koja se pred čitaocima pojavila ovih dana.
O novim knjigama i uopšte o književnosti za djecu, ovim povodom govorio je za "Nezavisne".
NN: Upravo je objavljena Vaša knjiga "Junak u tregerima", koju je recenzent Branko Stevanović nazvao filmičnom, basnolikom poemom. Koliko vam je bilo teže ili lakše napisati knjigu u ovoj formi u odnosu na ranija ostvarenja?
ČULIĆ: Branko Stevanović, književnik i vrsni poznavalac književnosti za djecu je tako okarakterisao ovu knjigu i mislim da je dao pravu definiciju. Zahvalan sam mu što je, pored velike zauzetosti, našao vremena za "Junaka" i učinio sve da ova knjiga izgleda ovako. Što se tiče pisanja, teško je reći da li je bilo lakše ili teže. Sa jedne strane, bilo je lakše, jer je to sve jedna radnja, zaokružena cjelina gdje sve ide svojim tokom. A sa druge strane treba dobro paziti da se neka nit ne pogubi u tome svemu i da se onda sve ne sruši. Uglavnom, bilo je vrlo interesantno pisati i ovo je jedno sasvim novo iskustvo za mene, jer je negdje oko pola knjige pisano u dijaloškoj formi.
NN: Koliko dugo ste pisali ovu knjigu?
ČULIĆ: Sama knjiga je nastala od jedne jedine pjesme koja je imala pet strofa i koja je napisana prije desetak godina. Strpljivo je čekala na red da se uvrsti u neku knjigu. Međutim, tematski se nije uklapala ni u jednu. I onda, kako to već biva, sasvim slučajno je došla na red. Dodato joj je još pet-šest novih strofa. Pa je za neki dan to već bilo dvadesetak. Onda se sve "otčepilo", krenula je lavina ideja. Pisao sam neprestano nekih 20 dana. Prestao sam brojati na oko 130 strofa. I, stvarno, ne znam koliko ih je ostalo na kraju, jer je bilo sve do dana objavljivanja i brisanja i dodavanja. Mnogo me je iscrpila, ali sam više nego zadovoljan time kako je to sve ispalo. Pošto sam veliki perfekcionista, za potrebe ove knjige sam naučio čak i In Design kako ne bih nikoga maltretirao, a maltretirao sam, sa prelomom knjige i razmještanjem i cickanjem i mickanjem odličnih ilustracija Gorana Novakova. To je onaj pjesnik ilustrator koji je postao megapopularan na netu sa svojim vanredno duhovitim "kuvaricama u stihovima". Interesantno za ovu knjigu jeste i to što je bila napisana na ekavskom narječju i kada sam sve završio, ne znam tačno zašto, odlučio sam da je prebacim u ijekavski i ovo je prva knjiga u ijekavici koju sam napisao.
NN: Kakve reakcije dobijate?
ČULIĆ: Prve reakcije čitalaca više su nego dobre, kako onih kojima je knjiga i namijenjena, tako i one "malo veće djece". Profesor Cvijetin Ristanović za knjigu "Junak u tregerima" rekao je da je ona pravo osvježenje u našoj književnosti za najmlađe, da je sadržaj jasan, lepršav i klasično poučan te da ju je "na dašak pročitao", što me izuzetno veseli i raduje.
NN: Prošle godine objavili ste i knjigu "Deset dečijih zapovesti" na srpskom i engleskom jeziku. Da li ste zadovoljni time kako se Vaša poezija snašla u engleskom jeziku?
ČULIĆ: Da, knjiga je objavljena u decembru prošle godine i umalo da su se ove dvije knjige susrele. Svakako da sam zadovoljan. To su pjesme kojima sam bio predstavljen švedskom savjetu za kulturu kada sam bio nominovan ispred BiH za nagradu "Astrid Lindgren". I po tim nekim propozicijama, a u sklopu tog predstavljanja, trebalo je da se prevede na engleski određeni broj pjesama i da se pošalju zajedno sa zvaničnom prijavom. Ilustracije je za tu priliku uradio magični i neumorni Peđa Trajković, a tu se nalazi i izbor iz recenzija pokojne Zorice Turjačanin. Pa, eto, i to je napokon došlo na red da se objavi i da se ozvaniči.
NN: Kakva je sadašnjost, a kakva budućnost knjige za djecu u odnosu na neko prošlo vrijeme, kada je, recimo, "Antologiju srpske poezije za djecu" sastavljao Duško Radović?
ČULIĆ: Kako god izgledalo, ja mislim da je sadašnjost knjige za djecu na zavidnom nivou, bar što se tiče stvaralačkog opusa. Malo je drugačija situacija ako gledamo status većine stvaralaca i načina na koji se dovijaju da knjiga dođe do čitalaca. Prije nekog vremena, moj drug, poznati pjesnik za djecu iz Skoplja Naum Popeski mi je u jednom razgovoru rekao da je fasciniran podatkom kako mi uvijek imamo veliki broj vrsnih književnika za djecu i da to traje i traje i da se uvijek pojavljuju neki novi pisci koji su vrijedni pažnje. Tako da mislim da je i budućnost knjige za djecu na ovim prostorima zagarantovana. Što se tiče Dušana Radovića i njegove čuvene antologije, on je imao toliki autoritet i toliko hrabrosti da je mogao u nju da stavi samo ono za šta je mislio da stvarno vrijedi. Nije povlađivao drugima niti je popuštao pod pritiscima. Prema riječima Matije Bećkovića, koji je od njegovih zabilješki napravio predgovor, Radović je, pripremajući se da napravi antologiju, pročitao sve knjige za djecu do tada napisane. Pored onih klasičnih, pronašao je i neke zaboravljene i nepročitane pjesme. Rijetkost je da se neko tako ozbiljno i svestrano preda poslu. Nažalost, nije dočekao izlazak antologije.
NN: Naspram postojanja dobrih književnika, koliko djeca čitaju danas?
ČULIĆ: Mogu samo da pretpostavim posmatrajući ono što vidim oko sebe. Čitava ova situacija može da zavara, jer djeca danas, i kada ne drže knjigu u rukama, ona ipak čitaju. I čini mi se da se čita, ako ne više, onda bar isto kao što su i naše generacije čitale.
NN: Ko su pjesnici za savremenu djecu na koje treba obratiti posebnu pažnju?
ČULIĆ: Pošto se sa većinom pjesnika lično poznajem i u dobrim smo odnosima, bilo bi vrlo neprimjereno da sada kažem neka imena na koja treba obratiti pažnju. Ipak taj izbor ostavljam čitaocima da oni biraju po svom afinitetu i senzibilitetu literaturu koja im najviše odgovara.
NN: Možemo li uskoro očekivati knjigu iz domena poezije za odrasle?
ČULIĆ: Pišem i nešto seriozniju poeziju, istina, vrlo rijetko. Uglavnom kada mi neka pjesma za djecu ne uspije, kada ne ispadne onako kako sam očekivao, ja je prebacim u pjesmu za odrasle. Što se tiče knjige, kako sada stoje stvari, to će još malo pričekati, jer ima tu svega, raznih tema, teško spojivih za jednu stihozbirku. Tako da treba ipak sjesti i sve to dobrano srediti.
NN: Pandemija je onemogućila održavanje mnogih kulturnih događaja, pa i festivala poezije za djecu. Koliko Vam nedostaju ovakva druženja i koliko su ona zapravo inspirativna, kako za djecu tako i za pjesnike?
ČULIĆ: Festivali i druženja koja iz njih proističu su najljepši dio pisanja. Sve vrvi od emocija i adrenalina. Pored susretanja pisaca i djece, koja su sigurno veliki izvor inspiracije i za jedne i za druge, tu su i sama druženja pjesnika, koja su, kako se uvijek kasnije ispostavi, neprocjenjiva i pamte se cijeli život. Pandemija je dosta toga poremetila. Međutim, bilo je festivala gdje sam prošle godine učestvovao, kao što su: "Limske večeri poezije", Festival za djecu i mlade u Istočnom Sarajevu, "Pisci iz čitanki i lektire u pоsjeti pоdručnim i seоskim škоlama Banjaluke" te Međunarodni festival "Dječije carstvo". Nije to bilo onako kao i prije pandemije, ali su se organizatori snalazili kako su znali i umjeli. Na "Limskim večerima poezije" za djecu, gdje sam bio gost pjesnik, kada sam ušao u salu, vidio sam da tamo sjede sve odrasli, nije bilo ni jednog jedinog djeteta. Izgleda da se baš taj dan kada sam putovao zdravstvena situacija toliko pogoršala da škole nisu smjele poslati djecu na festival. Sva sreća je bila da sam ponio i neke pjesme koje su za "malo odrasliju djecu" pa sam se nekako snašao.
NN: Govorili ste na komemoraciji Miloradu Telebaku. U pandemiji smo ostali siromašniji za mnoge vrijedne ljude, stvaraoce, umjetnike značajne u svojim oblastima. Radi li društvo išta da takvi ljudi dobiju nasljednike ili vrijeme velikih pjesnika, glumaca, lingvista i inih polako prolazi?
ČULIĆ: Ovo čudo nam je odnijelo mnoge umne i učene ljude. Teško da društvo može nešto učiniti da nadomjesti te gubitke. Pored neospornog talenta koji taj neko mora posjedovati, on treba da uloži i veliki trud i rad u ono čim se bavi da bi postigao vrhunske rezultate. A taj izbor je na pojedincu. Milorad Telebak je svakako jedan od njih. Baš me iznenadila i pogodila njegova smrt. Kada sam dobio poziv da govorim na komemoraciji, nisam se kolebao ni sekunde. Bilo mi je teško, ali u isto vrijeme i drago da mogu da se zvanično oprostim od Milorada. Znao sam da ću to jedva iznijeti jer nije nimalo svejedno držati posmrtni govor, naročito nekome koga ste voljeli i cijenili i s kim ste drugovali. Milorad je bio lektor skoro svim mojim knjigama. Koliko god sam se trudio, ipak nisam mogao prikriti ni emocije, ni veliko uzbuđenje i samo sam pazio da mi glas skroz ne pukne.
Najemotivniji trenutak je ipak bio kada sam izjavljivao saučešće porodici i kada mi je Miloradov sin Nebojša rekao da je moja knjiga "Junak u tregerima" stajala kod njih na stolu i kada je njegov sin uzeo u ruke i tužno rekao: "Sad ću je morati sam čitati..." Milorad je bio najveći u svom poslu, učevan i radan. Teško da će se pojaviti u skorije vrijeme neko sličan njemu. Tako je bio predan svom poslu i bio je tako dobar čovjek, čovjek koji se rijetko sreće.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.