Književnost

Marija Ratković za "Nezavisne": Književnost ne teši, ona uznemiruje

Marija Ratković za "Nezavisne": Književnost ne teši, ona uznemiruje
Foto: N.N. | Marija Ratković za "Nezavisne": Književnost ne teši, ona uznemiruje

Marija Ratković, spisateljica iz Beograda, svoj roman "Ispod majice" predstavila je prošle sedmice na četvrtom izdanju Regionalnog festivala književnosti "Imperativ".

Roman je objavljen krajem prošle godine u izdanju "Kontrasta", a ove godine štampano je i drugo izdanje. U biografiji Marije Ratković stoji da je publicistkinja, teoretičarka i aktivistkinja, da se poslije doktorskih studija na odsjeku Teorija umjetnosti i medija na Univerzitetu umjetnosti u Beogradu bavila umjetničkim i naučnim radom u oblasti kulture sjećanja, biopolitike i forenzičke arhitekture.

Radila je i radi u oblastima kulture i medija, a pored dugogodišnjeg pisanja za "Vice", "Elle", "Peščanik", piše i za film, televiziju, pozorište. Riječ je o osobi zaista bogate biografije, stoga i ne čudi značajna zainteresovanost za njenu knjigu. Više o sebi i o svom pisanju prilikom gostovanja u Banjaluci govorila je i za "Nezavisne".

NN: Ukratko, ko je Marija Ratković?

RATKOVIĆ: Ne bih volela da kažem da sam renesansna ličnost zato što bi to zvučalo pretenciozno, ali istina je da radim puno poslova, od kojih većina uključuje pisanje. Završila sam arhitekturu i teoriju umetnosti i medija i dugo sam radila u marketingu. Radila sam privremene poslove na univerzitetu, u kafani, u klubovima, u novinama i to je možda najzanimljivije i najvažnije za pisanje. Od 2014. godine kolumnistkinja sam "Vajsa" (Vice), regionalne verzije internacionalnog časopisa "Vice". Do pre neki dan sam bila kolumnistkinja i "Elle" magazina, popularnog ženskog časopisa. Pisala sam u mnogim drugim časopisima i generalno radila sam mnogo poslova i takav život ostavio je posledice i na moje zdravlje.

NN: Narušavanje Vašeg zdravlja, zapravo, uslovilo je i Vašu književnost...

RATKOVIĆ: Sa 34 godine imala sam rak i to je izmenilo moj život. Postala sam aktivistkinja za javno zdravlje i tako me većina ljudi sada zna. Ironija je da sam se prije nego što sam imala taj rak kao kolumnistkinja bavila temama tabua, seksom i međuljudskim odnosima, i onda mi se učinilo prirodnim da razbijem tabue aktivizmom i pošto sam se razbolela, tako da sam zapravo tek tada osvojila svoj glas. Da bih uspela da pišem, morala sam da zaboravim ono što sam znala kroz teoriju, kako teorija ne bi opterećivala moju književnost. Ja se nadam da sam u tome uspela, a ako sam uspela, uspela sam zato što sam radeći kao teoretičarka znala koliko je velika uloga urednika ili urednice. Imala sam tu čast da radim sa Anom Pejović, koosnivačicom regionalnog festivala i rezidencijalne kuće za pisce "Krokodil". Tako sam napisala svoju prvu knjigu.

NN: Iako nije rijedak slučaj u novijoj literaturi, ipak Vas moram pitati zašto ste protagonistkinji romana "Ispod majice" dali ste svoje ime i prezime?

RATKOVIĆ: Da, to je često pitanje iako već dugo znamo da je u umetničkom postupku dozvoljeno poigravati se identitetima. Takođe, često je pitanje u kojoj meri je autobiografsko neko štivo. Ono što sam ja želela jeste da unapred odgovorim na sva ta pitanja i da ljudi kada čitaju pođu od toga da sam to verovatno ja, a onda da pronalaze razlike, da idu nekim suprotnim smerom od uobičajenog, jer da sam junakinji dala ime, recimo, Katarina Jovanović, opet bi pitali koliko sam zapravo ja Katarina, a ovako pozivam publiku da traži razlike i nedoslednosti u odnosu na ono što znaju o meni.

NN: Počevši od prve rečenice romana "Imala sam šest posto baterije", pa sve do kraja knjige, ambijent i jezik pripadaju savremenom trenutku. Koliko Vam je stalo da na samom početku knjige pokažete da je ovo roman sadašnjeg vremena, aktuelnog i specifičnog jezika?

RATKOVIĆ: Apsolutno mi je bilo stalo da je radnja ukorenjena u stvarnosti i da, kada neko bude čitao, shvati da smo mi nekada u tom vremenu, neke 2020. godine, imali telefone kojima se trošila baterija. Možda će nekada i to biti prošlost. Takođe, želim da pričam o onome što bi veliki klasik rekao: "Mutno je sve to u nama." E sad, to mutno u nama u našem vremenu jeste kada špijuniramo druge ljude na internetu, kad se upoređujemo s njima, da li su srećniji, veseliji, ko su im prijatelji, kada čitamo njihove poruke, ali suština jeste  da je to priča o mutnom u nama i možda nekom potencijalu da izađemo iz tog mulja.

NN: Kada je riječ o aktuelnosti, zanimljivo je bilo čitati o seksu iz ženske perspektive bez ikakvog uljepšavanja i romantizacije. Kakav ste efekat takvim opisima željeli da ostavite na čitaoce?

RATKOVIĆ: Želela sam da pišem o različitim vrstama seksa, ne samo o brutalnom. Čak moram reći da sam htela da imam dijalog sa piscima prethodne generacije koji su mislili da su ekstravagantni kada pišu o seksu. Ja pripadam generaciji kojoj seks nije ništa posebno i nije ništa ekskluzivno. Mi smo uronjeni u kulturu važnosti seksa i slobodnijeg govora o seksu, Stoga sam htela da pokažem taj spektar različitih seksualnih odnosa, kako za muškarce, tako i za žene, da to nisu uvek oni odnosi - seks iz postcrnog talasa gde ljudi pristaju na seks samo iz očaja. Nisam želela nikakav naturalizam, želela sam da taj seks utopim u sve ostalo o čemu se radi u knjizi, ali on je morao da odjekne, jer pisanja o seksu se ljudi generalno plaše. I ljudi se opravdano toga plaše, jer ljudi koji ne znaju da pišu o seksu i ne treba da pišu o seksu. Ja da bih znala da pišem o seksu, provela sam tri i po godine istražujući isključivo pornografske domaće portale i istražujući šta je to uzbudljivo našem čoveku unutar seksa i to je prilično zastrašujuće. To su ti odnosi moći i nešto što mene generalno zanima. Zanima me seks kao displej moći i kao jedna društvena praksa pre svega, a ne samo kao emotivni ili nasilni čin.

NN: Ispod majice Marije Ratković iz ove knjige nalazi se ožiljak od operacije prouzrokovane teškom bolešću zbog koje ona doživljava i razne diskriminacije. S tim u vezi, da li je roman produžena ruka Vašeg aktivizma, sa jedne strane, a sa druge strane - koliko je Vama lično književnost mogla pomoći, bar u psihološkom ozdravljenju?

RATKOVIĆ: Književnost ne pomaže, književnost ne smiruje, književnost ne teši, književnost uznemiruje. Ja sam možda želela da uznemirim one koji su mirni, kažem možda, nisam sigurna u to. Vezano za aktivizam, isti razlozi su proizveli moje političko delovanje, moj aktivizam i moje pisanje, zato što sam se suočila sa užasnom nepravdom koju žene doživljavaju, a o kojoj se jako malo zna. Reći ću sada nešto ekskluzivno i mnogo bolno. Znala sam da će ova knjiga nastati, samo sam je otezala. Završetak ove knjige ubrzale su tri smrti meni dragih osoba. U istoj nedelji napustili su nas Bekim Sejranović, Igor Vuk Torbica i jedna lekarka, plastična hirurškinja, koja je ustanovila poštedne operacije i ceo svoj život je posvetila oporavku žena posle operacije raka dojke. Možda je sada previše teško to da izgovorim, ali ona se ubila dok su njen muž i sin bili u drugoj sobi. Ubila se u kupatilu tako što se izbola nožem. To je bila kruna zastrašujuće nedelje koja me je psihički potpuno poremetila i vratila na ono što je jako bitno, a to je da, dok smo tu, još uvek možemo da govorimo i treba da kažemo ono što moramo da kažemo jer život je konačan. Neizmerno mi je žao što neki od tih ljudi nisu sada ovde da se raspravljamo o književnosti, da se raspravljamo o tome da li su neke scene koje sam opisala dobre ili loše, ali neizmerno mi je drago da sam gostovala na "Imperativu" i mogla o tome da pričam sa ljudima kojima književnost nešto znači u životu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije