Milkica Miletić poznata je srpska književnica, rođena u Čačku, gdje i danas živi i stvara. Do sada je objavila četiri zbirke poezije "Tragom ljubavi", "Od šake do usana", "U retrovizoru", "S one strane", romane "Zapisi na litici ruža", "Terra d' orro" (nagrađen prestižnim priznanjem "Dereta"), "Zvona Bogorodice Gradačke", "Manuet u šejtanovim papučama", kao i roman kratkih priča "Kanabe".
Miletićeva je autor i poznate monodrame "Nenapisana pisma", o čuvenoj srpskoj slikarki Nadeždi Petrović, za koju se može reći da je, iako je premijeru imala u Čačku u oktobru 2021. godine, svoje pravo otkrovenje doživjela prošle godine gostujući širom Srbije i regiona, a povodom 150 godina od rođenja velike slikarke.
Predstava izaziva jake emocije i jasno govori o podređenom položaju žene uopšte i diskriminaciji žene umjetnika u ondašnjoj Srbiji, a naročito je značajno njeno izvođenje u Parizu u Palati UNESCO.
Narednog mjeseca zakazana je premijera nove duodrame "Kruna Jovanova", a i intervjuu za "Nezavisne" književnica je govorila o svom radu, uspjehu monodrame "Nenapisana pisma", rodnom gradu i književnim nagradama.
NN: Kada ste se počeli baviti pisanjem i šta Vas je povuklo u književne vode?
MILETIĆ: Odrasla sam sa majkom Nevenkom Ocokoljić, koja je predavala srpski jezik i književnost, a inače prababa i pradeda (Anka i Dragoljub) bili su učitelji u predratnom (Drugi svetski rat) Čačku, tako da kada rastete okruženi knjigama, neminovno je da se za njih i zainteresujete. Prirodno je bilo da sa pet godina naučim da čitam, ostalo su neke struje koje vas ponesu kroz život i nekako defini-šete sebe i svoj put.
NN: Bavili ste se poezijom, ali se čini da Vam je roman postao dominantan način izražavanja. Da li sam u pravu?
MILETIĆ: U pravu ste kad ste pretpostavili da mi je posle četiri objavljene zbirke poezije, od toga dve u prestižnoj Književnoj opštini Vršac (KOV), gde je urednik bio gospodin Petru Krdu, i nagrade za najlepšu pesmu o Moravi Književnog kluba "Dušan Matić", dakle, u poeziji mi je postalo "tesno". Otuda toliko poezije u mojoj prozi, od koje faktički nikada nisam odustala.
NN: Česta tema Vaših djela je Čačak i njegovi ljudi kroz istoriju. Koliko je teško pisati takve romane, kako pronalazite istorijsku građu za svoja djela i koliko je proučavate?
MILETIĆ: Istorija je takođe neiscrpan izvor inspiracije. Prvo pismeno pominjanje grada Čačka, u dokumentu pronađenom u dubrovačkom arhivu, takođe je detaljno, neobično i intrigantno. Reč je o sudskom pozivu, koji su dva kurira imenom Pribislav i Utješan dana "18 dekamvrija leta Gospodneh 1408" doneli dvojici Du-brovčana Marinu i Milu Lebroviću, zakupcima rudničke carine. Ovaj datum se inače slavi kao Dan Čačka, a, eto, samo iz nekoliko navedenih činjenica, povoda za pisanje i, naravno, istraživanje istorijskih izvora… Mene je interesovalo istraživanje koje se tiče istorije privatnog života običnih ljudi, čitala sam besomučno sve što mi je dolazilo do ruke i naravno beskrajno uživala gradeći iznova svet Srbije sa početka 15. veka, transponujući se u način mišljenja kakav je tada možda bio, u likove i događaje koji su se mogli desiti.
NN: Za svoj roman "Terra d' orro" dobili ste nagradu "Dereta". Koliko nagrade znače autoru?
MILETIĆ: Kada su u pitanju nagrade radi se o tome da se samo fokus javnosti na taj način usmeri na neko književno delo i naravno da su bitne samom autoru kao potvrda ispravnog puta.
NN: NIN-ova nagrada ove godine donekle je podijelila javnost, jedni su na strani laureata Steve Grabovca, drugi na strani vašeg sugrađanina Vladana Matijevića. Da li postoje "književni klanovi" i podobni i manje podobni pisci? Koliko to sve šteti književnosti?
MILETIĆ: Ne bih komentarisala NIN-ovu nagradu jer je u pitanju kolega Vladan Matijević koga izuzetno cenim, a koji je život posvetio literaturi. A i da nije u pitanju Vladan, zašto da komentarišemo nešto o čemu se sve već zna? Ne bismo rekli ništa novo.
Ovim ne negiram postojanje klanova, u kojima nisam, ali tako sam izabrala. Moj prošlogodišnji roman bio je u prvih pet prošle godine (Vitalova nagrada, "Stevan Sremac" i "Biljana Jovanović") pa valjda to nešto govori o kvalitetu dela. Nisam nezadovoljna, naprotiv! Hvala kolegama kritičarima svakako, sigurno su autori koji su dobili te nagrade to i zaslužili. Ja po difoltu verujem u sud kritike, mada čitanost nekog pisca, naravno, ne zavisi od toga.
NN: Napisali ste monodramu "Nenapisana pisma" o svojoj sugrađanki, velikoj srpskoj i svjetskoj slikarki Nadeždi Petrović, o njenim emotivnim i umje-tničkim nedoumicama, kao i o položaju umjetnika u ondašnjoj Srbiji. Koliko dugo ste spremali građu? Sa čim se sve tada susretala Nadežda Petrović? Mogu li se povući paralele sa današnjim vremenom?
MILETIĆ: Neke teme i situacije vas u životu jednostavno "nađu", a da vi nemate nikakvog uticaja na to. To se desilo sa monodramom "Nenapisana pisma", koju sam napisala iz nekoliko segmenata, u stalnom kontaktu sa glumicom Vanjom Milačić i rediteljkom Natašom Radulović. Ostatak ekipe čine Ana Krstajić, kompozitor, Marija Lukić, scenograf, i Marta Čkonjević, kostimograf, sjajne mlade žene, svaka u svom segmentu vrhunski umetnik. Fascinantno mi je bilo to koliko se odnos prema ženama uopšte nije promenio, ma koliko se danas insistira na takozvanoj rodnoj ravnopravnosti, od čega ispade ruglo u jeziku (vatrogaskinja i tome slično), a faktički sve je još u nivou nekog Nadeždinog vremena i istih problema koji postoje i danas.
Otuda Nadežda u pismu svojoj majci kaže: "Želim da budem slikar, a ne žena!", ne poričući time svoju ženstvenost, već ističući svoje profesionalno i ljudsko opredeljenje i istinsku potrebu za ravnopravnošću sa kolegama slikarima koji činjenično imaju drugačiji tretman. Ništa se, dakle, suštinski nije promenilo od tada.
Monodrama "Nenapisana pisma", koju maestralno igra naša poznata glumica Vanja Milačić, uvek kod ženskog dela publike izaziva jake emocije jer se prepoznaju u priči velike slikarke.
NN: Vaša monodrama premijerno je izvedena u Čačku u oktobru 2021. godine. Kasnije je predstava obišla region, a izvedena je prošle godine i u Palati UNESCO u Parizu povodom 150 godina od rođenja velike slikarke. Danas ste u penziji, ali vjerujem da ne mirujete kada je književni rad u pitanju. Obaviješten sam da bi Vaša nova drama, o Jovanu Obrenoviću i njegovoj supruzi i velikoj ljubavi, uskoro trebalo da doživi premijeru. Šta nam možete otkriti u vezi s tim djelom?
MILETIĆ: Duodrama "Kruna Jovanova" o konaku gospodara Jovana Obrenovića, razlozima za njegovu gradnju i sudbini njega i njegove žene Krune, trebalo bi da bude izvedena sredinom marta. Ali dozvolite mi da o samoj duodrami razgovaramo posle premijere i da ostavimo publici da otkrije o kakvoj je priči reč.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.