Nenad Grujičić novi je laureat "Kočićeve nagrade" grada Banjaluka, koja će mu, ako epidemiološka situacija dozvoli, biti uručena krajem avgusta na svečanoj akademiji 55. Kočićevog zbora.
Žiri sa Rankom Risojevićem na čelu te Berislavom Blagojevićem i Zlatkom Jurićem, članovima, ocjenjuje da je Grujičićevo pjesničko djelo obimno, raznovrsno i na visokom estetskom nivou, a nagrađuje ga za ukupan književni rad. Tim povodom ovaj književnik govorio je i za "Nezavisne".
NN: Na početku pandemije virusa korona dobili ste nagradu "Zlatni Orfej" na Međunarodnoj pjesničkoj manifestaciji "Srpsko pero" u Jagodini, ali zbog vanredne situacije čin uručenja odgođen je za bolje dane.
GRUJIČIĆ: Sve ima svoj red i svrhu, pa tako i ovo prolongiranje svečanog uručenja "Zlatnog Orfeja" za 2020. godinu. Ova pandemija nas uči strpljenju i novom razumevanju sveta.
NN: Zatim, početkom pandemije, izašla Vam je i knjiga "Sremskokarlovačke tercine" ispisana u danas rijetkoj formi - tercini.
GRUJIČIĆ: Naprosto, došlo je vreme da posle "Šajkaških soneta" napišem knjigu "Sremskokarlovačke tercine". Prostori Bačke i Srema utkani su u moj život, prvo onaj najraniji do osnovne škole, pa onda od studentskih dana naovamo. Između ova dva vremenska ciklusa živeo sam i školovao se u Gomjenici i Prijedoru, u Krajini. I tom periodu nisam ostao dužan krajiškom zavičaju, naprotiv, mnoge moje pesničke knjige obuhvataju taj zanosni arkadijski, a potkozarski period od moje šeste do dvadesete godine. Sremski Karlovci i Stražilovo su bogomdana sreća za mene koju nikad nisam podrazumevao. Razumeo sam da je to dar neba na zemlji i da ništa ne smem improvizovati. Iz tog sudbinski ozbiljno shvaćenog blaga, bolje reći pronađenog "zlatnog grala" u mom životu, nastale su, evo, "Sremskokarlovačke tercine". Duhovna i kulturna prošlost Sremskih Karlovaca, rajsko Stražilovo, kult vina i meda, pesnici i umetnici na "Brankovom kolu", susreti i duhovna uznesenja, sve to, i ne samo to, naseljava ovu pesničku knjigu, gde sam formu tercine ispitao, bolje reći isprobao u svim metrima, počev od šesterca pa sve do šesnaesterca - u trostrukoj rimi, kako ovaj starostavni i neumrli pesnički oblik zahteva.
NN: Sada ste dobili Kočićevu nagradu grada Banjaluka. Možda se to događa baš pri kraju pandemije, pa Vas krajem avgusta možemo očekivati u Banjaluci na svečanoj akademiji "Kočićevog zbora"...
GRUJIČIĆ: Bilo bi zaista dobro da iz ove pozitivne mikrosituacije potekne energija i zagasi pandemiju na makroplanu. Nema sumnje da je "Kočićeva nagrada" grada Banjaluka jedna od najreprezentativnijih na srpskom kulturnom prostoru. To je ponajpre po imenu velikog i neponovljivog srpskog pisca Petra Kočića, a onda i po ulozi, ozbiljnosti i snazi domaćina. Imponuje mi da sam postao laureat ove prestižne nagrade.
NN: Žiri je visoko ocijenio i značaj vašeg antologičarskog rada: "Antologiju srpske poezije (1847-2000)", "Antologiju srpske izbjegličke poezije" i "Ojkaču", antologiju srpskog krajiškog pjevanog narodnog blaga, koja je imala mnogo izdanja. Uspjeli ste prije devet godina ojkaču da upišete u prvi registar nematerijalnog kulturnog nasljeđa Srbije.
GRUJIČIĆ: Iz Kočićevog vremena je ova ojkača: "Teško časti kad robuje vlasti,/ tuđoj vlasti u vrijeme propasti." U tekstu "Sa zbora" (1902) Kočić opisuje mladiće koji, dobivši austrijski poziv za služenje vojske u Gracu, pesmom jačaju bolnu dušu: "Dva snažna i vitka momka, kao dvije jele, zagrljeni kao dva brata, stupajući polako kroz zbor, pjevali su tu žalobitnu pjesmu, kroz koju je odjekivala tuga i neizmjerna žalost za nečim izgubljenim. Svijet se zgrnuo oko njih, pa ih prati, a oni sve snažnije, tužnije izvijaju ovu čudnovatu planinsku pjesmu koja duboko, preduboko u srce zadire."
NN: O čemu bi danas pisao Petar Kočić da je živ? Šta danas ostaje iz njegovog vremena u onome što je pisao?
GRUJIČIĆ: Petar Kočić je naša korenska duša u pesmi i jauku. On je jedan od najtalentovanijih srpskih pisaca svih vremena, a po stilsko-jezičkoj i tematsko-motivskoj originalnosti je neponovljiv i neuporediv. Kočić je pre svega ostvareni umetnik u maternjem jeziku, pesnik pripovedanja. Sve što je napisao besprekorno je izvedeno, do savršenstva. To je idealni spoj nadahnuća, talenta i zanata. Jednostavno, tako niko nikad nije pisao u srpskom jeziku, pa je pored ostaloga i zato njegovo književno delo od neprocenjive vrednosti i značaja. Da je živ, opet bi pisao srpskim jezikom krajiškog miljea o današnjem svetu, bio bi jedan od najboljih, ako ne i najbolji savremeni srpski pripovedač i pisac.
NN: U čemu je Kočićeva snaga kao umjetnika, pisca i pripovjedača?
GRUJIČIĆ: Kočić je posedovao apsolutni sluh za pripovedanje, što će reći - za muzički i značenjski aspekt rečenice. Osnovna Kočićeva snaga je u jeziku koji je popio sa majčinim mlekom. To je krajiška srpska leksika puna lepote, pesničke sublimacije i iznenađenja, bez nje ne bismo imali Kočića. Evo pune šake toga blaga: medekalo, petljaga, vrnto, kurdelj, škrljak, nabodica, vuzle vuzlasto, doligati i drugo. Dabome, tu su još mnogi vidovi Kočićeve ultrasvesti o sopstvenom talentu i zanatu.
NN: Sa druge strane, Kočić je veliki borac za slobodu srpskog naroda, neponovljivi narodni tribun.
GRUJIČIĆ: Ne postoji srpski pisac koji je sa više dara i dubine zazivao i slavio slobodu i borbu protiv austrugarske imperijalne nemani. I na tom planu njegovo delo je uzvišeno i večito. On je paradigma otpora i sadašnjim namerama zapadnoevropskih takozvanih sila da ponize i potčine naš narod.
NN: Očigledno je da i za ta pitanja i probleme Kočić posjeduje apsolutni sluh.
GRUJIČIĆ: Tako je, on zna pre svega da pravda bez slobode nije moguća. Zato kaže: "Kao što god u gustoj pomrčini ne možeš naći svjetlost, isto ćeš tako uzalud u zemlji bez Slobode tražiti Pravdu. Sloboda je sveta i uzvišena majka Pravde. Bez Slobode, bez majke svoje, Pravda se pretvara u jednu običnu kurvetinu-putaru koja po širokim carskim drumovima truje i zaražava nevine, oduzimajući im podmuklo mladost, svježinu i zdravlje."
NN: U svijetu se događaju čudni procesi baš pod okriljem pandemije virusa korona i poslije ubistva afroamerikanca Džordža Flojda od strane policije. Da li se to budi nešto novo i nepoznato čovječanstvu?
GRUJIČIĆ: Velike su promene u svetu danas i tek će ih biti. U Evropi i Americi pubunjeni ljudi ruše spomenike imperijalistima, ugnjetačima i konkvistadorima. Budi se vekovni otpor nošen u duhovnim vertikalama bića, zatomljen u venama s kolena na koleno. O tome se nije smelo govoriti u školama, niti u medijima zapadnog sveta. Istrebljenje pojedinih naroda s autentičnim kulturama pravdano je materijalnim blagostanjem imperijalnih sila koje su svojim narodima to omogućile kroz pljačku, robovlasništvo i istrebljenje.
NN: Da li je čovječanstvo zasnovano na snazi fizički jačeg i amoralnijeg, može li se to posvjedočiti konkretnim primjerima?
GRUJIČIĆ: Kako da ne, na primer, Habzburška monarhija bila je eklatantan primer nametanja i primene sile bez presedana, deformisano moralno lice takozvanog obilja, incestoidni dernek vladara bez skrupula i morala. Postoji bezbroj primera tog samoživog, antiljudskog i bezbožničkog ponašanja na Zemlji kroz vekove.
NN: Šta bi Kočić o tome mogao da kaže?
GRUJIČIĆ: Kočić je čovek univerzalnog značaja za sve ugnjetene ljude i narode u svetu. Njegova lokalna borba nadilazi balkanske okvire i danas je posebno aktuelna, i za nas i za druge, kao što je bila i biće u svim vremenima. Bosna i Hercegovina je pala pod austougarsku okupaciju odmah posle Berlinskog kongresa 1878. godine. U tom periodu, i vekovima pre, diljem planete postojala su slična "gazdinstva" smrti i eksploatacije. Na primer, jedna od evropskih imperijalnih zemalja koja je dala sebi za pravo da prisvaja tuđe bila je i Belgija. Pljačkajući i otimajući dijamante i slonovske kljove, sve čega bi se dokopao u rudnicima i na površini zemlje, belgijski car Leopold II u drugoj polovini devetnaestog veka pobio je preko deset miliona ljudi u Kongu, koji je geografski čak 76 puta veći od Belgije. Pritom je sečom šaka i ruku osakatio nebrojeno mnogo ljudi crne puti koji se nisu, po njegovom mišljenju, dovoljno zalagali za proizvodnju gume u Kongu. O tome su u svojim delima pisali tek Mark Tven i Artur Konan Dojl. Na tom i takvom tipu greha i zločina, poput cara Leoplda II, rasiste, ubice i robovlasnika, zasnovano je bogatstvo Zapada.
NN: Petar Kočić bio je i društveno i politički angažovan. U austrijskoj provinciji Bosna i Hercegovina bio je član parlamenta u Sarajevu, predstavljao srpski narod. Umio je da kritikuje i nas same, da ukazuje na naše nedostatke.
GRUJIČIĆ: Da. Kao angažovan čovek, borac i predstavnik srpskog naroda u parlamentu u Sarajevu, on je takođe čudo. Kad govori u parlamentu, sažiže istinom svoje političke oponente, veoma je duhovit i njegova izlaganja često prati zadovoljni smeh jednog dela parlamenta. A tražio je jake, nepokolebive i agilne saborce u borbi za istinu, pravdu i slobodu. Otuda, znao je ukazati i na našu slabost: "Slabi smo, nemoćni smo, neumjetni smo. Za turske sudanije bilo je u nas i pametnih ljudi slobodna srca. Mnogi su pašama i vezirima na divan izlazili i umjeli mudro i slobodeno eglenisati. Kad zastupi Austrija, mi se asli prestravismo i razbismo ko krdo ovaca kad ga kurjaci proganjaju. Izgubismo srce, a izgubismo i pamet. Jezik nam se zaveza, pa ne umijemo ni dvije unakrst probešjediti."
NN: Međutim, štitio je slabog i nejakog čovjeka.
GRUJIČIĆ: Kočić govori u ime golog i siromašnog seljaka i radnika: "Ja, kao poslanik narodni, moram najenergičnije protestvovati protiv ovih činovničkih nasrtaja i najezdi, i izjaviti da se mi nijesmo ovdje sastali da poboljšamo ionako dobro stanje bosansko-hercegovačkih činovnika, nego da, u prvom redu, podignemo ekonomski duboko paloga našega težaka." Danas bi Petar Kočić bio to što je i tada, vatreni tribun, sigurno je da ne bi ličio na današnje političare lezileboviće i logorejičare koji ne umeju dve nove i suvisle rečenice da slože.
NN: Kako bi se Kočić snašao u današnjoj pandemiji virusa korona?
GRUJIČIĆ: Danas postoji virus kovid-19, to nije sporno, mada se nauka hvata za glavu. Ali sporan je oblik medijske harange na naš um i emocije. Cela planeta je u kovitlacu istovetne logoreje na tu temu. Na mehanički način, bez saosećanja uspostavljen je odnos prema čoveku kao složenom biću kojim inače vrhuni duhovna komponenta. Pandemija medijskog ataka na čovečanstvo dobila je kolosalne razmere, uteran je strah pod kožu mnogima forsiranjem neprestano istih slika i prizora, uz statističke podatke bez ikakve profesionalne empatije onih koji prave tu vrstu vesti. Bilo je sličnih pokušaja i ranijih godina povodom svinjskog i ptičjeg gripa, ali ta medijska ofanziva nije uspela, no ova jeste. Sada je čovek psihički i mentalno ugrožen do krajnjih granica. Još se nije javio intelektualac ili duhovna ličnost koji bi tu mefistovsku nameru i medijsku spiralu demistifikovali. Uveren sam da bi se Kočić umeo narugati toj medijskoj spirali o ovoj pošasti, medijskoj manipulaciji koja ponižava, gužva i cedi čoveka današnjice kao mokru krpu. Smatram da je novac kao letalni virus čovečanstva u pozadini svega, smrtonosni otrov naše civilizacije.
NN: Novi mediji i tehnologije imaju svoje lice i naličje. Šta mislite o tome?
GRUJIČIĆ: Pored dobrih strana kojima se sve više sužava prostor, u svim pravcima svakodnevice otvorena su polja nesnošljive logodijareje na tzv. društvenim mrežama. To uopšte nisu mreže, to su provalije i klanci naduvenih sujeta i licemerja, klisure propasti čoveka od krvi i mesa. Pisac treba da se čuva te opsene i civilizacijske faze koja će biti poražena, uveren sam. U protivnom planeta će odjuriti ka suicidu. A pre toga biće velika trgovina preostalim resursima prirode, rasprodaja vazduha, mesečine i sunčeve svetlosti. No, ipak, doći će novo vreme bistrog, dinamičnog i kreativnog delovanja ljudskog uma lišenog prostakluka i neslobode, ograničavanja na dokoličarsku tlapnju i čamotinju duha. Poezija nudi spasonosne recepte za izlaz iz animalnog haosa. Ogromni su potencijali ljudskog uma i talenta. Pa nije valjda da će nam život biti zasnovan na frustriranom lajkovanju i samohvalisavom ulepšavanju sopstvenog okruženja.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.