BANJALUKA - Knjiga ispovjedne proze "Kako sam postao pisac" Vasilija Karana nedavno je objavljena u izdanju banjalučkog "Grafida", a recenzent ovog djela Živko Vujić kao glavna dva lika ovog djela vidi samog Karana i njegovu rodnu i voljenu Kozaru.
"U tipkama svoje pisaće mašine vidim mitraljeze. One duge ratničke rafale. Baš me mašina na to i podsjeća. Brzo kucam, ima neke sličnosti i sa brzometnim oružjem. Rafal po rafal - nove stranice. Ako se još poistovjetim sa ratnim danima, onda sam posve izvan ovog vremena, ovog shvatanja i ljudskih preokupacija", piše na stranicama svoje najnovije knjige Vasilije Karan, čiji je život i književni opus obilježio Drugi svjetski rat, kojem je kao temi ostao vjeran isto onoliko koliko je ostao vjeran i svojoj pisaćoj mašini za više od šest decenija književnog djelovanja.
Umjesto da ostane u selu, priznaje, da radi i gradi onako kako su radili svi njegovi seljaci, da bude stolar ili nekakav drugi majstor, sudbina ga je, kako zaključuje, gurnula u neki drugi svijet, u književne vode.
Vasilije Karan rođen je 1934. godine u Međuvođu (Pogleđevo), kod Kozarske Dubice. U toku Drugog svjetskog rata na Kozari odvojio se od roditelja i izgubio se, pa je, bez ikog svog preživio ratne dane na brdima te planine i u tom vremenu.
Sjećajući se ovog perioda života, napisao je većinu svojih knjiga, a zašto se zaljubio u književnost, kako i pod kojim uslovima je počeo da čita i piše, šta je sve doživio u književnom svijetu, na koji način su kritika i publika prihvatali i kako prihvataju njegovu prozu, uz mnoge autobiografske detalje, otkriva u najnovijoj knjizi.
"Svi njegovi romani nisu se udaljili od Kozare i Potkozarja ni onoliko koliko se ovaj stvaralac odvajao od pisaće mašine za šest decenija književnog rada, da bi samo napravio kraći predah, da bi prespavao. Kozara, Karan, roman - pojmovi srasli jedan uz drugi - praktično su neraskidivi i neodvojivi. Zato je dozvoljeno zamisliti novi roman u kome bi bilo onoliko glava koliko Karan ima romana. Iz svakog romana najbolje poglavlje. Kada bismo to smjestili u novu knjigu, opet bi to bio zanimljiv roman o Kozari, ali i o Vasiliju Karanu, neprevaziđenom romanopiscu ove legendarne planine", piše Željko Vujić, recenzent knjige.
Vujić otkriva da je Karan napisao o Kozari više od bilo kog pisca, živog ili neživog.
"Ova knjiga je slika i prilika Karanovog književnog stvaralaštva, slika njegovih ožiljaka i rana (ne samo iz dva rata), bola i patnje, slika morala i poštenja (nepoštenog odnosa prema ovom stvaraocu), uloženog truda i piščevih očekivanja, kraće rečeno - slika njegovog pogleda na stvari i dešavanja oko njega i u njemu. Slika Karanove duše. Široke i pomalo uvrijeđene, ali dovoljno uzdignute i ponosne kao što su vrhovi slavne Kozare", zaključuje Vujić.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.