Poezija je neuništiva poput nade u konačno spasenje, rekao je jednom prilikom za "Nezavsine" Stevan Tontić, pjesnik čiji odlazak još jednom potvrđuje njegovu misao. Premino je u 76. godini u vikendu iza nas u Novom Sadu, gradu u kojem je proveo posljednjih desetak godina života.
Svoj obračun, pomirenje i razgovor s Bogom ostavio je u svojim pjesmama.
Poezija je njegov konačni spas. Kulturna javnost saglasna je u jednom - otišao je jedan od najvećih pjesnika našeg vremena i prostora. Ipak, i za takvog pjesnika u posljednjim danima njegovim, kako svjedoči njegov prijatelj Ranko Risojević, nije bilo mjesta u nekoj od novosadskih bolnica. Otišao je nakon kraće bolesti. Ovu činjenicu ne navodimo kao kritiku zdravstvenih ustanova koje su u posljednje dvije godine bojna pandemijska polja i muče svoje samo njima znane muke, nego kao potvrdu još jedne Tontićeve teze - da je poezija oduvijek bila značajna za vrlo mali broj ljudi. Šta je tek pjesnikov goli život naspram poezije?! Iako je prije toga mnogo puta to uradio, mali broj posvećenika i ljubitelja poezije ovaj put nije spasio pjesnikov goli život. No, pjesme će dakako preživjeti.
"U ovom trenutku Novi Sad, Vojvodina i Srbija, BiH i ceo region ostali su fizički bez velikog pesnika. Srećom, kad umre pravi pesnik, podmlade se pesme i ojača njegov kompletni habitus u vremenu. Sve što je napisao, i pesme u slobodnom i vezanom stihu, najrazličitijih tematsko-motivskih kolekcija, u himnično-grotesknoj, tontićevskoj avangardnosti izraza, zagrliće se i stvoriti živi kaleidoskop i priču o jednom neponovljivom pesniku zanavek", ističe Nenad Grujičić.
Tontić se u književnosti pojavio daleke 1970. godine knjigom pjesama "Nauka o duši i druge vesele priče". Knjiga je objavljena u Sarajevu, u kojem je na Filozofskom fakultetu završio studije filozofije sa sociologijom i u koje je došao iz Grdanovaca, kod Sanskog Mosta, šezdesetih godina prošlog vijeka.
Postaće jedan od "zlatnih dječaka", kako je Duško Trifunović nazvao prvu sarajevu generaciju obrazovanih pjesnika. U narednih 20 godina objaviće pjesniučke zbirke "Naše gore vuk", "Tajna prepiska", "Hulim i posvećujem", "Crna je mati nedjelja", "Prag" i Ring", te prirediće dvije veoma značajne antologije "Moderno srpsko pjesništvo" i "Novije pjesništvo Bosne i Hercegovine".
Iz svoje rane faze posljednjih godina na javnim nastupima često je govorio pjesmu "Kazivanje majci", u kojoj sin majci priča svoj san o poeziji, o zlatu duha koje struji iz ničega u nešto, o Homeru i Šekspiru kojima po mišljenju majke ne treba vjerovati, no glavu spasavati. Bojazan i potencijalnu opasnost od riječi kod ljudi naglašavao je dajući dodatnu vrijednost poeziji.
U jednoj pjesmi će priznati da su ga prsti svrbjeli i da je pisao više nego ikada po izbijanju rata u bivšoj Jugoslaviji, protiv kojeg je protestovao. Kao uglednog pjesnika i glavog i odgovornog urednika čuvene "Svjetlosti" rat će ga zateći u Sarajevu. Na poziv Nedžada Ibrišimovića u junu 1992. godine u ratnom Sarajevu objaljuje antologijski esej "Biti Srbin". Na mjestu i u vrijeme kada je bilo najteže odgovoriti na ovo pitanje, Stevan Tontić je odgovorio dosljedno i ljudski. Iza ovoga, za njega veoma teškog, perioda ostaće i zbirka stihova "Sarajevski rukopis", koja je objavljena prvi put 1993. godine u Beogradu, a koja će kasnije doživjeti više izdanja i prevoda na mnoge svjetske jezike. U knjizi je, između ostalog, prenio iskustvo kopanja rovova u Sarajevu, na koje je bio prinuđen nakon odbijanja da služi u Armiji RBiH, kada je i isključen iz Udruženja pisaca BiH, u koje se nikada nije vratio. U godini objaljivanja knjige "Sarajevski rukopis" Tontić će izvući živu glavu iz Sarajeva, a njegova snaga, kako će zapisati u pomenutoj knjizi, biće snaga pogubljenoga.
Narednih osam godina provešće u Njemačkoj, a sudbinu izgnanika zabilježiće u knjigama "Moj psalam" 1997. i "Blagoslov izgnanstva" 2001. godine.
Tih godina objaviće i roman "Tvoje srce zeko", dok je u novije vrijeme objavio zbirke "Sveto i prokleto" 2009, po jednu knjigu eseja i putopisa, te više knjiga izabranih starih i novih pjesama.
Preveden je na više svjetskih jezika, a on je prevodio s njemačkog.
Po povratku iz Njemačke živio je u Sarajevu, iz kojeg je ponovo otišao 2014. godine, ovaj put u Novi Sad. Njegov dolazak u ovaj grad Grujičić je nazvao jednim od tri navjeća pjesnička pojačanja za srpsku Atinu iz BiH. Ranije su tu stigli Milan Nenadić i Duško Trifunović.
"Zavičajno gledano, Stevan Tontić je izdanak onih krajiško-bosanskih književnih bardova koji su ukupnom korpusu naše poezije i literature dali neizbrisiv trag: Petar Kočić, Branko Ćopić, Skender Kulenović i Duško Trifunović", ističe Grujičić, dok je sam Tontić po pitanju zavičaja prizivao misao Ive Andrića da je čovjek uvijek dužan svom zavičaju, te je tako i radio i stvarao.
Sa druge strane, on je na duhovni zavičaj gledao mnogo šire.
"U moj duhovni zavičaj - ako to ne zvuči pretenciozno - mogli su da uđu i Davidovi 'Psalmi', Homer i Platon, Lao Ce, Dante, Šekspir, Servantes i Vijon, do mnogih potonjih domaćih i svjetskih pisaca, mislilaca i umjetnika", rekao je jednom prilikom za "Nezavsine" Stevan Tontić. Od njega su se oprostile mnoge kolege, a za kraj izdvajamo misao Ranka Risojevića, koja svjedoči i o Tontićevoj vezanosti za Banjaluku, u kojoj je objavio knjige "Blagoslov izgnanstva" u izdanju "Glasa Srpske" 2001. i "Svakodnevni smak sveta" u izdanju "Kuće poezije" 2017. godine.
Takođe, u Banjaluci je nagrađen Kočićevom nagradom grada Banjaluka 2009. i "Kočićevim perom" 2018. godine.
"Iza Stevana je ostalo veliko književno djelo koje će generacije i generacije čitati i uživati u tom njemu. Bio je omiljen među kolegama, dobio je zaslužene nagrade najvišeg ranga. Radovali smo se njegovom dolasku u Banjaluku, čitali sve što bi napisao kao literarnu svečanost", kazao je Risojević.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.