Danijela Regojević je mlada pjesnikinja rođena 1998. godine u Banjaluci, koja se čitalačkoj publici predstavila knjigom "Sjenohod" u martu ove godine. Knjigu je štampalo "Brankovo kolo" iz Sremskih Karlovaca, koje je ovih dana istu nagradilo "Stražilovom".
Ovo prestižno priznanje, koje se dodjeljuje od daleke 1973, ove godine dobili su još i Božidar Mandić za ukupno pjesničko, prozno i umjetničko djelo, i Dragana Lisić za knjigu "Tragovima", dok je Specijalna nagrada "Stražilovo" pripala panorami poezije đaka "Zmaj-Jovine gimnazije" u Novom Sadu. Nagrade će laureatima biti uručene u septembru na 51. "Brankovom kolu", a povodom toga Danijela Regojević, inače apsolventkinja na Odsjeku za engleski jezik i književnost Filološkog fakulteta u Banjaluci, govorila je za "Nezavisne".
NN: Šta za Vas predstavlja nagrada "Stražilovo"?
REGOJEVIĆ: Nagrada "Stražilovo" je za mene kao mladog autora višeznačna u smislu da na nju gledam kao na čuvara mojih stihova i mene u ovom nemilom vremenu, zatim i kao na neki vid biljega po kom ću prepoznavati samu sebe i po kom će me drugi prepoznavati i pamtiti, a povrh svega je konkretan pokazatelj da u ovom vrlom i robotizovanom svijetu još postoje daroviti ljudi, kao i da se takvi međusobno pronalaze i uzdižu.
NN: Žiri "Brankovog kola" u obrazloženju za nagradu kaže da demistifikujete ograničenost i kukavičluk, glupost i malograđanštinu savremenog svijeta. Da li su ovo ujedno i razlozi zbog kojih ste počeli da pišete i, uopšte, kako su izgledali Vaši počeci u poeziji?
REGOJEVIĆ: Počeci moje poezije se suštinski ne razlikuju od trenutne, uvijek sam se bavila istom tematikom: kultura pamćenja mog naroda (pod uticajem Kočića i mnogih prozaista i poeta sam stekla kulturu pamćenja o svom narodu, a ako zaboravimo svoju istoriju, zaboravili smo sebe), odbijanje aktuelnih društvenih podjela i odbijanje pripadanja modernizovanom svijetu gdje se čovjek svodi na robota, te i uviđanje i prihvatanje da je crnilo davno preuzelo (plastični) tron i da je moderna civilizacija zapravo društvo smrti. Naravno, pored ovih uslovno tegobnih tema se pronađe i prostor za ljubavnu poeziju, mada ni ona kao takva nije sva u ružama, naprotiv, mnogo više pažnje posvećujem trnovitim i sjenovitim dijelovima. Neke od mojih pjesama obiluju slojevitom tematikom i ne mogu se tek tako svrstati u ljubavnu ili rodoljubivu poeziju, dok poneka zaista pripada isključivo jednoj od tematičkih cjelina. Tematike kojima sam sklona su ujedno i razlozi zbog kojih pišem, ali više poezija ispisuje mene nego ja nju.
NN: Da li je poezija za Vas zamjena za slobodu koju smo, kako kažete u knjizi, prodali za tri groša?
REGOJEVIĆ: Jeste, poezija je jedini izlaz iz ovog mračnog limba u kom se svakodnevno susrećemo sa novim padovima i novim predajama, prodajama i licitacijama samog sebe - jasno, svako za svoje razloge.
NN: Knjigu ste promovisali u Sremskim Karlovcima i u Banjaluci. Kakvi su utisci i planovi za dalje što se tiče predstavljanja Vaše poezije?
REGOJEVIĆ: "Sjenohod" je prihvaćen kao dugo očekivani potomak "Brankovog kola", srdačno i iskreno prihvaćen gdje god da se za isti čulo, što me izuzetno raduje. Nisam očekivala ni da će promocija u mom rodnom gradu biti ispraćena izuzetnim brojem ljudi, te ni da će me ljudi prepoznavati kao autorku "Sjenohoda", što je velika čast, biti prepoznat po nečemu na šta si izuzetno ponosan. "Sjenohod" će u toku jeseni doživjeti još nekoliko promocija u Banjaluci, a na "Brankovom kolu" u Sremskim Karlovcima će takođe biti par riječi o mojoj prvoj knjizi.
NN: S kakvim ambicijama ste stupili na književnu scenu i kakvo je Vaše mišljenje o ovdašnjoj književnosti i književnim prilikama?
REGOJEVIĆ: Nisam imala visoke ambicije jer sam svjesna da je književnost poprilično marginalizovana, maltene izbačena iz aktuelnih društvenih tokova, dok se poezija (a tek ženska poezija!) nalazi na još nezahvalnijoj poziciji. Shodno tome, željela sam tek da moji stihovi otpočnu život i izvan mog zaključanog rokovnika te sam s tom idejom i krenula u objavljivanje knjige. Domaću književnost vidim kao možda najmarginalizovaniji oblik stvaralaštva, književna okupljanja su rijetka i posjećenost istih je drastično slabija u odnosu na druge grane umjetnosti, no primijetim izvjestan pomak nabolje, pojavljuju se promocije, književne večeri, pa i poneki festival, i iako se još ne može nazvati punim korakom naprijed, izvjesno je da se ka tome kreće.
NN: U knjizi "Sjenohod" predstavljate se kao "nasljednica buntovničkih duša". Koji pjesnici su imali najveći uticaj na vas?
REGOJEVIĆ: Kako je intertekstualnost nezaobilazna, pogotovo kod mladih autora koji, bilo namjerno ili nenamjerno, navode imena svojih uzora ili pak prethodnika koji su imali značajan uticaj na njih, izdvojila bih one koji su imali ubjedljivo najveći uticaj na formu "Sjenohoda" i na moje stvaranje u generalnom smislu, a to su Radičević, Miljković, Jesenjin, Puškin, Bukovski i Ginsberg.
NN: Pjesmu "Bosanski kanon" završavate stihom "Samo nam je tragedija božanstvena". S tim u vezi koliko je naše tlo pogodno za pisanje u smislu pregršti tema oko nas?
REGOJEVIĆ: Naše krševito tlo je zapravo idealno za pisanje na ma koju temu, jer ih ovdje ima u grozdovima. Koliko je samo izuzetnih pjesama poteklo iz Krajine, pa ojkača, pa rimovanih pripovijedaka... Neću se ograditi i reći da je ovo tlo iznjedrilo samo književnike jer imamo vrsne slikare, vajare i mnoge druge, mahom darovite ljude. Imajući u vidu da smo oduvijek na vjetrometini, okruženi sa svih strana, a oko nas planinski vijenci i žestoke, burne rijeke, na takvom tlu smo stasali u ljude pune prkosa i ljubavi, te takvi i na ovakvom tlu opstajemo i stvaramo. Poezija je nedvojbeno najsnažnija spona između ljudi jer poezija je živa riječ, a kako joj udahnjujemo slojeve značenja, mahom joj udahnjujemo i prkos i ljubav, tako da slobodno možemo reći da se ovdje prožimamo sa poezijom.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.