Saša Terzić je pisac romana "Miloš i akmače", koji je objavljen prošle godine u izdanju banjalučkog "Art printa", a koji je privukao pažnju čitalačke javnosti širom Republike Srpske.
Jedan od razloga čitalačke pažnje jeste to što roman prati sudbinu Miloša Stupara, komandanta Drugog odreda Šekovići Specijalne policije Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, koji je 2008. godine nepravosnažno osuđen na čak 40 godina zatvora zbog navodnih ratnih zločina, da bi se u ponovljenom sudskom postupku, kada je oslobođen, ispostavilo da je nevin proveo u zatvoru pet godina. Paralelno sa Miloševom pričom, u romanu čitamo o Vanji Terziću, liku kojem je pisac "posudio" svoje prezime da bi, uz pomoć magijskog realizma, stvorio kontrast i metaforično prikazao dva srpska puta kroz 21. vijek.
Široj publici poznat kao član ansambla Dječijeg pozorišta Republike Srpske, Saša Terzić rođen je u Sarajevu 1965. godine, a nastanjen je u Slatini, kod Laktaša. Prije romana "Miloš i akmače" objavio je i basnu za djecu "Mjesečev jahač", a povodom objavljivanja romana govorio je za "Nezavisne".
NN: Koliko dugo ste radili na knjizi "Miloš i akmače" i šta Vam je bio glavni motiv za pisanje?
TERZIĆ: Teško sam primio vijest da je moj rođak Miloš Stupar, komandant proslavljenog Drugog odreda Šekovići Specijalne policije MUP-a RS, nepravosnažno osuđen na čak 40 godina zatvora zbog dešavanja u Srebrenici. Odlazio sam mu u posjete u istražni zatvor Suda BiH u Sarajevu i tada su se u našim dugim razgovorima budili nevjerovatni osjećaji puni dubine i ljepote. Svim svojim kracima obuhvatila me ideja da se zapiše priča o istinskom Srbinu Milošu i o istinskom Jugoslovenu Vanji, koji pored domišljenosti lika ima podosta mojih biografskih fakata. Upleo sam dvije priče, romansiranu biografiju Miloševu i Vanjinu priču koja je umnogome plod magičnog realizma. Na romanu sam radio temeljno, ali kampanjski, kada bi mi posao dopuštao, preko deset godina.
NN: U knjizi se sve vrijeme prepliću fikcija i fakcija, istinita priča o Milošu Stuparu i izmaštani dio o Vanji Terziću. Iako je Stupar ratovao, a kasnije i nepravedno pet godina proveo u istražnom zatvoru, on do kraja ostaje porodičan i rekli bismo miran čovjek, a Vanja na kraju biva suicidan i osvetnik. Da li ste svjesno gradili što veći kontrast između ova dva lika?
TERZIĆ: Pisac Nenad Milkić je najljepše i najtačnije napisao u svom osvrtu na moj roman riječi koje volim: "Prvi je Jugosloven po ubeđenju, pripadnik izgubljene nacije i države koja više ne postoji. Drugi je Srbin svestan svog nacionalnog bića, svoje vere i prošlosti. Prvi je na slobodi, ali zatvoren stegama koje mu ne daju da diše, nesnađen u vremenu koje je došlo. Drugi je zatvoren, ali slobodan duhom i mirne savesti jer zna da je zatvoren na pravdi Boga, a da je svoj dug porodici i srpskom narodu odužio. Prvi traži, drugi je pronašao - mir". Mislim da se istine kao mnoge druge stvari vide lakše i ljepše u kontrastu. Mogle su obje priče biti zasebno napisane, ali je moja, naravno svjesna odluka bila, da paralelno teku.
NN: U kojoj ste mjeri Vanji Terziću "posudili" vlastite biografije? Interesantna je priča o prezimenu Terzić, koje samo zbog greške u administraciji nakon Drugog svjetskog rata nije ugašeno. Da li je i istinita?
TERZIĆ: Vanja je u najvećoj mjeri domaštan. Ja sam se često pitao šta bi bilo sa mnom da sam ostao još koji dan u svom sarajevskom stanu. Iz te zapitanosti "rođen" je Vanja i krenuo romanom naivno i pošteno na svoj stradalnički i na svoj osvetnički put. On je ostao u njihovom "multietničkom i multikulturnom" Sarajevu, ali ime ga je odalo. Ja sam izbjegao na naše ilidžansko imanje i uzeo našu pušku. On, Vanja se rodio i umro na stranicama romana kao Jugosloven, dok sam ja, mislim, od Jugoslovena postao normalan Srbin, svjestan bezrazložne vjekovne mržnje prema nama. Nas dvojica se u njemu, Vanji, srećemo kroz moje biografske momente. Zato je i on morao biti Terzić. Moj djed Veljko Stupar je došao na babino Terzića imanje. Opisao sam njegovu strašnu smrt i ostalih sedam seljana sela Akmačići u Drugom svjetskom ratu. Moj otac Budimir Stupar je odlučio, za sebe i mene, da smo Terzići. Da još malo živi sjećanje na tu izumrlu porodicu, najstariju u šekovačkim Akmačićima. I roman se zove "Miloš i akmače" jer se Vanja, Jugosloven, poslije nestanka Jugoslavije osjetio baš tako kao da je bio akmače - sokolče pogodno za dresuru. Moje naredne knjige biće s razlogom potpisivane sa Saša Terzić Stupar.
NN: Kakve su bile reakcije Miloša Stupara na knjigu i kolika je odgovornost pisati o još živim ljudima i vremenu?
TERZIĆ: Milošu je, naravno, drago što je njegova drama zabilježena. Na promocijama, u svojoj skromnosti, ističe da je on samo jedan od srpskih boraca, junaka posljednjeg rata, i da je imao sreću da ima mene koji sam to zapisao. Na te njegove riječi ja odgovaram da sam ja imao sreću u njegovoj nesreći da se prihvatim pisanja i da je on mene učinio romanopiscem jer sam u našim pričama vidio tu veliku građu, a znao sam da nema ko da je zapiše. Kao glumac, pozorišni čovjek, svaštar u umjetnosti, prihvatio sam se pisanja i zapisivao misli dugo i marljivo iznenađujući sam sebe. Srećan sam što smo nas dvojica takoreći zajednički ispričali priče koje sam ja uobličio i zapisao. Nije ih neko drugi pisao o nama. Opisali smo svoje vrijeme koje smo živjeli i, eto, slučajno preživjeli. Mogao je neko nekad da se prihvati ovog posla, ali je samo ovako napisan ovaj roman živ i uvijek će isijavati životom.
NN: U knjizi se kao likovi u našem vremenu pojavljuju Gavrilo Princip i Vladimir Perić Valter, što ovom štivu daje dozu magičnog realizma. Koliko bi Princip i Perić danas bili zadovoljni ne samo Sarajevom, nego ostacima prve i druge Jugoslavije?
TERZIĆ: Iz Vanje, poslije svih stradanja od tuđih, a i svoje ruke, koja ipak preživi, izbijaju skrajnute u njemu osobine osvetoljubivost, upornost, zadrtost. On u svojoj suludosti koja se pojačava u želji za osvetom sreće na ulicama Sarajeva Principa i Perića pristigle iz drugih, još krvavijih vremena, da mu se nađu tu pri ruci, kao atentatorski otac i djed, i oni to čine. U knjizi postoji nadrealistična slika u kojoj vidovdanski heroji na čelu sa Gavrilom, i Valter i Vanja, izdižu prelijepu kapelu posvećenu njima jer je postala javni WC, u njihovom Sarajevu. Odnose je na goru Romaniju gdje je ostavljaju među zimzelenima srpskom narodu koji će ih dovijeka slaviti. Oni su u nama i mi se ponosimo njima, kao što će se nove generacije ponositi Milošem Stuparom i njegovim Drugim odredom Šekovići. Da su živi, Gavrilo i Valter bili bi u čudu da se južnoslovensko ogledalo, jedva sastavljeno, rasprslo na tako male komade. I njih bi boljele granice, narasla mržnja i nenormalnost države BiH, kolonije 21. vijeka, kao i islamsko Sarajevo.
NN: Kakva su iskustva sa čitaocima na dosadašnjim promocijama i kada možemo očekivati promociju knjige u Banjaluci?
TERZIĆ: Na promocijama pokušavamo i uspijevamo, kako to biva, da prisutnima približimo roman. Recenziju, koja je dijelom na koricama, napisala je Sanja Macura i njoj sam zahvalan do neba na podršci, kao i Jeleni Kojović Tepić. Našle su se sa svojim dobronamjernim kritikama u ključnom momentu da me pridrže, da ne padnem, skupa sa rukopisom. O romanu su govorili na dosadašnjim promocijama u Šekovićima, Istočnom Sarajevu, Han Pijesku, Bijeljini i Palama pisci Nenad Milkić, Goran Vračar, Saša Knežević, Ljubiša Milutinović. Mislim da smo već probili onaj led nepovjerenja koji se javlja kada pisci, a naročito oni koji sebe smatraju za pisce, čuju da je glumac napisao roman. Znam da se prvo krste i lijevom i desnom rukom i govore da je za književnost došlo zadnje vrijeme. Kad se ipak desi da me pročitaju, iz oskudnih povratnih informacija vidim da su prijatno iznenađeni napisanim. Uskoro, u aprilu, treba da imamo promocije u našem Brodu i Prnjavoru, na njihov poziv. Siguran sam da ćemo doći do kraja godine u sva mjestima gdje su bili odredi MUP-a, a gdje još nismo bili, tj. Trebinje, Foču, Prijedor, Doboj i, naravno, u Banjaluci. Imamo na ljeto poziv iz Biblioteke Gradiška i stalnu molbu da dođemo u Vlasenicu. Zbog mojih pozorišnih obaveza dogovaramo se i radujemo okupljanjima oko knjige.
NN: U knjigu ste utkali i Vašu ljubav prema lutkarstvu. U vezi s tim čime se trenutno bavite u Dječijem pozorištu Republike Srpske?
TERZIĆ: Na nekoliko momenata u romanu Vanja ili izvodi lutkarsku predstavu na ulici ili promišlja o lutkarstvu kao nepravedno skrajnutoj drevnoj umjetnosti. Trenutno igramo predstavu po prelijepom tekstu našeg Berislava Blagojevića "Upoznajte Gagarina, najšašavijeg psa u svemiru". Bera je moj komšija iz Slatine, najljepšeg sela grada Laktaši, gdje smo nastanjeni. Režiju potpisuje Jovan Caran, glumac i reditelj iz Zrenjanina. Svestrani umjetnik od preko 70 godina koga osjećam na neki način kao starijeg lutkarskog brata.
NN: Kakvi su utisci sa nedavno odigrane premijere?
TERZIĆ: Stigli smo srećno do premijere i već odigrali dvije reprize i pred vrtićkom i pred školskom djecom, na njihovo oduševljenje. Osjećam da će biti tačne riječi pjesme koju pjevamo na kraju: "Ova će priča još dugo da traje. Ova će priča još dugo da laje..." Naravno, svojim dobroćudnim lavežom.
NN: Ukratko, koje je Vaše mišljenje o dramskoj, književnoj i uopšte kulturnoj sceni Republike Srpske?
TERZIĆ: Svako od nas odraslih ima izbor hoće li pogledati predstavu, film ili pročitati knjigu, posjetiti koncert, galeriju. Banjaluka nudi šarolikost kulturnih zbivanja, a za druge sredine nemam dovoljno informacija. Želja mi je da u Šekovićima formiramo književni klub. Dao sam mu radno ime "Pisci sa Lovnice". I to će biti sitan pomak u decentralizaciji kulture. Imamo prelijepe male sredine koje imaju osjećaj, da polako umiru, jer njihovu snagu i mladost usisavaju veliki gradovi. Želim da nešto vratim, kao dug, Tišči i Lovnici i Drinjači i Drini. Upoznao sam se s nekima iz Birča koji pišu pa ćemo se okupiti. Tačnije, moj roman "Miloš i akmače" me upoznao s njima i zahvalan sam mu zbog toga. Miloš okuplja svoju braću po oružju svakog 10. marta za godišnjicu Odreda, a ja želim da okupim sestre i braću koji će mastilom i perom i srcem zapisati ono što se želi i mora.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.