Književnost

Isidora Bjelica u kolumni za "Nezavisne": Svi paklovi plemenske svesti

Isidora Bjelica u kolumni za "Nezavisne": Svi paklovi plemenske svesti
Foto: N.N. | Svi paklovi plemenske svesti

Čitam ponovo se ograđuje ovaj od onog. Bože me oprosti, na Balkanu je stalno '48. Najviše me nerviraju te teorije da jedna porodica mora da ima isti stav o svemu - od ajvara i sarme, preko proslava, ideologije, politike, religije, estetskih ili ličnih preferenci do sporta. To plemensko rodovsko maltretiranje i očekivanje je naprosto nepodnošljivo! Pa prirodno je da čovek sam, kako radi na sebi, razvija se i uči, ima drugačije stavove i preference nego što je imao juče, a kamoli od svoje familije! To ne znači da neko nekog ne voli, ne poštuje, ali uterivanje u plemensku svest je nešto od najnapornijeg na ovim prostorima.

Samo ovde se smatra čak kvalitetom ako suprotno svim kosmičkim zakonima evolucije i dijalektike nisi promenio mišljenje 30 godina. Oko milion puta sam zamolila dve stvari - da me se ne pita kako sam, jer ionako se kod nas to pitanje postavlja bez želje da se čuje odgovor izuzev ako neko iz straha neće, preventive radi, da čuje neke "ne daj bože simptome", i da me manu priče o članovima moje bliže i dalje familije - ko je šta rekao, istetovirao, objavio, rekao, obukao. Ljudi su zasebne individualne ličnosti i svako ima pravo na svoj put, izgled, stav, uverenja, koja su uostalom posledica njegovog stanja svesti i softvera, uverenja i kognitivnih potencijala.

Svugde je tako, ali ne i na Balkanu - ovde je plemenska svest tako jaka da u projektovanju idile srećne patrijarhalne porodice gde će on da misli, a ona da rađa - ima svi sve da misle isto - i unuci, i babe i dede, i muževi i deca - nepodnošljivo! To ide toliko daleko da ljudi misle da imaju pravo da vas zaustavljaju na ulici i pitaju zašto je vaš muž rekao to ili to, dete uradilo to i to... Svako ko je punoletan odgovoran je sam za sebe - svet u kome je srećna patrijarhalna jednoumna porodica je sasvim sigurno nečiji ideal, ali moj ne! Zato sam morala toliko puta da napustim mesta gde su krenuli da me peglaju ne samo zbog mene, nego zbog bliže i dalje porodice. Ta kežuel navika da se ljudi trpaju u iste estetske, folklorne, ideološke, ontološke boksove je mnogo naporna igra. Zato je život skoro svake javne ličnosti koja ne nalazi životni poticaj u beskrajnim i nerazumnim javnim svađama i raspravama čista izolacija, koju ja, eto, živim godinama. Entropija je glavni hobi ovog divnog ali većinski ostrašćenog naroda koji se ponekad ubije oko parking mesta i fudbalskog tima, a kamoli oko visokomimetskih tema.

Izlazak iz plemenske svesti je naravno posao svakog pojedinca, naročito žene, od koje je nezamislivo da ima dijametralno suprotan stav o bilo čemu od, na primer, svog frajera ili muža. To je toliko naporno da čovek iz tog razloga ne može da ide na sve te proslave koje balkanski narodi obožavaju - ona će da klima ili vatreno da podržava dok za slavskim stolom se iznosi patrijarhalni porodični konsenzus oko aktuelne situacije, sarme, nekog novog filma, trača, gej parade ili Trampovog impičmenta. Nepodnošljivo! Ovako postavljanje porodice kao organske jedinice za jednoumnost ukratko stvara ne samo maloumnost, nego i dodatno pojačava tenzije u društvu ionako nespremnom da najzad shvati da je prihvatanje različitosti coditio sine qua non suživota. Ali, eto, tako je kako je... Vreme ne postoji pa valjda zato kod nas teče u raznim pravcima. Ljudi su toliko uvereni u ispravnost svojih nazora i uverenja da žele da prave klonove svojih strasti i pogleda na svet i svest, naročito patnje i painbodija, što je ok i legitimno, ali mene to zaista ne interesuje. Porodica je mikrokosmički poligon za učenje ljubavi - zato žrtve proizvode nove žrtve, a obrasci destrukcija se ponavljaju. Iako postoji teza da duša bira - ego ipak ne bira roditelje i decu, ali bira partnere i taj ego se često posle dosta godina suoči sa činjenicom da je taj izbor bio posledica biohemijskih procesa koji su nastali kao posledica nasleđenih uverenja i instinkta, koji zapravo nisu njegovi, nego upravo deo kolektivno nesvesnog. Ali pošto se nalazimo u velikom kosmičkom tranzitu iz reptilske u svest ljubavi, vreme je da svako pojedinačno shvati da je rad na sebi jedino efikasno sredstvo promene, ali valjda je čoveku uvek ponesenom masovnim zanosima adrenalin uvek pokrenut masovkama, a retko tihovanjem - zato toliko hiljada godina pričamo o nematerijalnom, a zapravo svađamo se oko materijalnog / kažemo ljubav, a činimo neljubav.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije