BANJALUKA - Zvuk sudbine zvuk je progonstva/ Ovidija, Dantea, Mandeljštama.../ On kroz pokoljenja odzvanja sva/ Najjačeg diže, druge slama, stihovi su nedavno preminulog velikog srpskog pjesnika Stevana Tontića po kojima je nazvano književno veče održano u Banjaluci u četvrtak uveče.
Književno veče "Zvuk sudbine, zvuk progonstva", kao omaž Tontićevoj poeziji i njegovom životu, u prisustvu njegove supruge Snježane, održano je u Akedemiji nauka i umjetnosti Republike Srpske (ANURS), a u organizaciji Udruženja književnika Republike Srpske i Matice srpske, društva članova u Republici Srpskoj.
Veče su otvorile Valentina Koprena i Bojana Kovačević čitajući po nekoliko Tontićevih pjesama, a potom je prisutne pozdravio Drago Branković, domaćin večeri, Tontićev prijatelj i kum.
U sasvim ličnom uvodu, Branković je naveo kako je Stevana Tontića upoznao u Grdanovcima, kod Sanskog Mosta, u kojima je potonji pjesnik i rođan 1946. godine, a u koje se vratio poslije završene učiteljske škole. Tu su, kako je istakao Branković, obojica radili kao učitelji, da bi Tontić ubrzo shvatio da su njegova sudbina njegovi stihovi, te otišao u Sarajevo da studira filozofiju.
Više o Tontićevim danima u Sarajevu, njegovom egzilu u Njemačku, povratku u Sarajevo početkom ovog vijeka, ponovnom odlasku iz ovog grada u Novi Sad, gdje je i preminuo u februaru ove godine, a prvenstveno o njegovoj poeziji, pričali su književnici Ranko Risojević, Predrag Bjelošević i Ranko Pavlović.
"Stevan Tontić proživio je svoj ljudski vijek provlačeći se između filozofije i sociologije, koje je studirao, i tajne nauke koju tek treba da otkrije. Kao da se pretakao iz života u poeziju, tragajući stalno za dušom, kao ispirači zlata, za tim tajnim mjestom u svom tijelu, koje je za njega meso, bukvalno strašno i prolazno, na koje neprekidno kidišu kanibali", rekao je Risojević na početku svog obraćanja.
Kako je dodao, ulazeći u svijet književnosti, ozvaničivši svoj dolazak knjigom sa naslovom "Nauka o duši i druge vesele priče" (1970), Stevan Tontić je definisao svoj životni poziv.
"Baš tako, bio je to poziv sličan neprekidnom traganju i nalaženju. Dotle, bilo je to otimanje od zavičaja, koji je, ne hajući za budućeg pjesnika, vršio u njemu svoj časni sebični zavičajni zanat. 'Kazivanje majci' je pjesma te zavičajne borbe i pjesnikove pobjede. Jedno je studirati filozofiju, drugo bašlarovski studirati sebe, jedno je fizika, drugo metafizika. Znamo se, nisi ti isključiv, majčine riječi ostaju u tebi, tvoja se spoznaja širi, ispunjavajući ogromnu unutrašnjost tijela. To je bit zbirke 'Hulim i posvećujem', dvije strašne protivnosti koje se tako privlače. Kasnije će se to pokazati kao borba erosa i tanatosa", naveo je Risojević.
Predrag Bjelošević istakao je da su Tontićeve knjige već tih sedamdesetih godina prošlog vijeka svojim naslovima stvarale radoznalost čitalaca, a i promovisale duh apsolutne slobode pjesničkog govora.
"'Tajna prepiska', 'Naše gore vuk', 'Hulim i posvećujem', 'Crna je mati nedjelja'. Taj i takav slobodarski pjesnički duh pronosiće i u dvadeset prvom vijeku objavljujući pjesničke knjige koje se ne mire sa ponuđenom stvarnošću: 'Svakodnevni smak svijeta', 'Sveto i prokleto', 'Hristova luda', 'Opsada moga ja' i druge. Generacija nešto mlađih pjesnika tog vremena, kojoj sam pripadao, divila se svemu što je u pjesništvu mirisalo na novo, a to novo se ogledalo u slobodnijem, direktnijem, ironijski intoniranom pjevanju. Jedan od najautentičnijih pjesnika tog 'novog talasa' u Bosni i Hercegovini bio je upravo pjesnik Stevan Tontić", rekao je Bjelošević. Ovaj književnik je naveo da je Tontićev izbor tema bio drugačiji.
"Forma njegove pjesme je varirala, on nikada nije robovao konvencionalnim obrascima iako ih je koristio, razbijao je njihov kalup na neočekivan način, često zapitanošću u pjesmi i dijalozima koji su najčešće bivali sugerisani odgovori, ili pak istovremeno izražavali sumnju u izrečenu tvrdnju. Nije mi poznato da je neko u Bosni i Hercegovini, pa i na srpskim jezičkim prostorima, koristio takav postupak za gradnju pjesme u kome se pjesma, pored toga što je pjevala, nametala i otvorenom filozofičnošću", izrekao je Bjelošević, definišući Tontićeve stihove bisernim životnim mudrostima.
Ranko Pavlović Tontića je nazvao jednim od najznačajnijih srpskih, bh. i jugoslovenskih pjesnika posljednjih decenija prošlog i prvih decenija ovog vijeka, pjesnikom kome je i savremena evropska poezija širom otvorila vrata.
"Prelazak Tontića u sjećanje i u trag koji je duboko utisnut u našu književnost veliki je gubitak, tim prije što su pjesničke zbirke objavljene posljednjih godina jasno pokazale da je pjesnik imao toliko stvaralačke energije da nam je mogao podariti još dosta vrijednih ostvarenja", istakao je Pavlović.
On je posebnu pažnju posvetio Tontićevoj ljubavnoj poeziji.
"Plijeni jednostavnost kojom Tontić, sasvim prirodno, saopštava suštinu ljubavnog odnosa onih koji se vole: 'Mi jedemo i zgledamo se:/ mi postojimo'. Sve je u ovom distihu rečeno, saopštena je gola istina, ona koja je proistekla iz poimanja suštine sjedinjavanja dviju jedinki. Tontić ne skriva osjećanja, samo ih saopštava na poseban način, bez euforije, tako da uzburkanost srca lirskog subjekta obuzima i čitaoca, doprinosi da se takva osjećanja razgore i u njegovoj duši", naveo je Pavlović, koji je ovo književno veče završio pjesmom "Na književnoj večeri Stevana Tontića", napisanoj oktobra 2016. godine, kada je u istoj sali ANURS Tontić imao dobro posjećeno veče. Mi ćemo, pak, ovaj tekst završiti nastavkom pjesme iz uvoda: "Pjesnik, pod tom strogom naukom/ dolazi do svog istinskog glasa/ Pročišćen njenim jasnim zvukom/ Taj pogibijom stiže do spasa./ Ostaje njegova riječ na zemlji/ Da vazduh živih zatalasa".
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
