Vizuelna umjetnost

Pratite nas na Google news

Goraždanin Jakub Hubjer, umjetnik, kojem ni smrt nije mogla ništa

Goraždanin Jakub Hubjer, umjetnik, kojem ni smrt nije mogla ništa
Foto: Anadolija | Goraždanin Jakub Hubjer, umjetnik, kojem ni smrt nije mogla ništa
Anadolija

GORAŽDE - Još kao dječak, Goraždanin Jakub Hubjer, čakijom je u drvetu, rezbario različite štapove i na njima zmajeve glave, ali su ga roditelji nakon završene osnovne škole upisali na zanat uprkos činjenici da je prethodno prošao prijemni ispit u Školi primijenjenih umjetnosti u Novom Sadu.

Bio je jedinac u porodici i bio je potreban kući, pa je Jakub postao učenik Škole učenika u privredi i budući bravar, zavarivač.

Završio je s odličnim uspjehom iz inata, samo zbog toga što su ga bili počeli zadirkivati zbog lošeg učenja do tada, a nakon školovanja odmah se zaposlio u tadašnju Tvornicu žice. Bio je prvi majstor u nekadašnjem goraždanskom privrednom gigantu, ali je istovremeno bio i umjetnik koji je svoju fabriku pretvorio u galeriju. Čak je i njene zidove oslikao.

"To je moja bila želja. Zahvaljujući predsjedniku Poslovodnog odbora, Ibru Mašali, od fabrike smo napravili galeriju, gdje smo izložili ono što je nastajalo u gradskoj likovnoj koloniji. Pola slika je išlo 'Žičari', a pola gradu ostajalo, jer 'Žičara' je bila sponzor i finansirala sve", priča Jakub Hubjer.

Vješto je spajao svoj posao i ljubav iz djetinjstva, metal pretvarao u remek djela, od kojih je jedno, dimenzija 4x7,7 metara, teško više od dvije tone, i danas ispred zgrade Volkswagena u njemačkom Kaselu.

"Ocijenjeno je da sam ja napravio strašno dobru skulpturu, da je to jedno od remek djela, tako su i pisali. Međutim, bila je jedna od tih velikih skulptura i u Kraljevu, ispred Fabrike vagona. Imala je oblik kugle koju sam ja razbio, smjestio cvijet Magrete ili kako kod nas kažu Janje, a u dijelu gdje se nalazi pelud, odakle se razmnožava cvijeće, smjestio sam embrion djeteta. Nešto što simboliše život, jer život je u mladim ljudima“", kaže Hubjer.

Njegovi radovi danas su u Njemačkoj, Italiji, Danskoj, Izraelu, Grčkoj i brojnim drugim zemljama, jer preciznu evidenciju nije vodio.

Najskuplji rad prodao je prije rata i koštao je 110.000 maraka, a najdraži mu je reljef kojeg je samoinicijativno radio za predsjednika bivše Jugoslavije.

"Ja sam najsretniji zbog jednog mog reljefa koji je završio u rukama druga Tita. Išao sam u DB i u Komitet i pitao jer sam radio na temu Titovog puta, njegovu robiju i na kraju uspjeh i ono čemu nas je on doveo, da živimo, da putujemo čitavim svijetom, kad pomenemo da smo Jugosloveni da nas ljudi prihvate objeručke. On je dolazio na Tjentište i ja sam pitao da mu uručim reljef, a i ne moram ja uručiti ali bih želio da mu predate ovo. Nisu mi dozvolili, odbili su me, meni bilo žao i ja pričao sa svojim prijateljem Salihom Posvandžićem i on mi je rekao da se ne sekiram, da to zapakujem i pošaljem u Beograd na Titov kabinet. I ja uradim tako. Nakon mjesec i po dana stiže meni zahvalnica iz kabineta druga Tita po redu broj 2. I tad sam ja bio presretan", priča Hubjer.

Agresiju na BiH dočekao je u Goraždu. Ranjen je pet puta. Nakon saobraćajne nesreće na dijelu puta kod Vitkovića, koji je bio direktno izložen neprijateljskoj paljbi pa se moralo voziti noću i bez svjetala, probudio se u mrtvačnici

"Pola sam virio iz auta, pola zakovan u sjedištu, šoferšajbnu sam izvalio glavom, sav polomljen bio. Mene su donijeli dolje, ja sam došao sebi i samo sam tražio tečnosti, vode. Dali su mi neki sok i ja se ne sjećam više ničega. Sjećam se da sam se probudio sutradan, u zoru. Još dvojica leže pored mene, isto čaršafima pokriveni. Ooo, gdje sam, tek se dozovem. Znam raspored u bolnici jer tu mi je majka penziju ostvarila. Ne mogu da ustanem, nego na koljena i to šepajući. Boga pitaj koliko je trajalo do vrata dok sam ja došao", priča nam Jakub Hubjer.

Po izlasku iz Goražda i operativnih zahvata u Splitu, evakuisan je za Dansku. Nakon oporavka, svojim domaćinima nije morao mnogo objašnjavati ko je, jer sve su govorili tekstovi iz njemačkih novina, objavljeni prije rata. Odmah su mu dali prostor, alat i materijal za rad, tako da je prvu napravio u izbjegličkom centru a kasnije u Kopenhagenu još 11 izložbi.

Godinama je u Danskoj, ali bez Goražda ne može, pa svakog ljeta boravi u rodnim Hubjerima. U rodnom mjestu, pored svoje kuće, postepeno pravi galeriju na otvorenom.

"Ja ovo volim svoje, gdje sam nastao, gdje imam prijatelje, ali imam i gore jako dobrih prijatelja. Meni je, ne mogu puno ni da pričam, ali meni je Danska druga država. Mada ja i supruga mislimo da se vratimo za stalno, ali gore su djeca pa ćemo stalno odlaziti gore", objašnjava Hubjer.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije