SP Qatar 2022.

Vizuelna umjetnost

Monografija o braći Bocarićima: Neupitan značaj za umjetnost putnika sa kistom

Monografija o braći Bocarićima: Neupitan značaj za umjetnost putnika sa kistom
Foto: Ustupljena fotografija | Monografija o braći Bocarićima: Neupitan značaj za umjetnost putnika sa kistom

BANJALUKA - Monografija Dragane Ivanović o braći Bocarićima, slikarima Anastasu i Špiri, pod nazivom "Putnici sa kistom", objavljena je u izdanju Narodne biblioteke Budva, a o knjizi je pisala Senka Subotić, kustoskinja i saradnica "Nezavisnih" iz Budve.

"Moje interesovanje za braću Bocariće, a posebno Anastasa, datira još iz osamdesetih godina 20. vijeka. Ubrzo po završetku studija istorije umjetnosti, naš uvaženi sugrađanin, dr istorije Miroslav Luketić, skrenuo mi je pažnju na ove ličnosti koje su baš među svojim Budvanima bile nepoznate", zapisala je u knjizi Dragana Ivanović.

Njena monografija, kako ističe Senka Subotić, sadrži četiri osnovne oblasti.

"Po uvodu, slijedi 'Život i djelo Anastasa Bocarića', 'Život i djelo Špira Bocarića', 'Religiozna tematika u stvaralaštvu braće Bocarića', 'Umjetnici i potomci' kao biografije umjetnika ilustrovana brojnim  reprodukcijama i fotografijama s prevodom na engleski, na preko 250 strana", navodi Subotićeva.

Podsjećamo, Anastas Bocarić bio je prvi akademski školovan umjetnik u Crnoj Gori. Rođen je 1. januara 1864. godine u Budvi u trgovačkoj porodici, grčkog porijekla. Pored slikarstva bavio se kaligrafijom, fotografijom kao i skulpturom, a period života proveo je u Mostaru i Sarajevu.

Njegov brat Spiridon Špiro Bocari, rođen je 24. maja 1876. takođe u Budvi.

Prve pouke iz slikarstva Špiro stiče od brata. Poslije školovanja u Veneciji, Špiro odlazi u Mostar kod Anastasa, a potom u Sarajevo i Banjaluku.

Za ove krajeve posebno je interesantno to što je Špiro Bocarić drugovao sa Petrom Kočićem, te što je bio prvi upravnik Muzeja Vrbaske banovine, koji i danas radi pod imenom Muzej Republike Srpske. O tome je pisala i Senka Subotić.

"Špiro u Sarajevu aktivno učestvuje u kulturnom životu grada. Jedan je od inicijatora podizanja spomenika Petru Kočiću, a pomagao je pri izradi glave istog, čija izrada je bila povjerena vajarima Antunu Augustinčiću i Ivanu Radaušu. Pored najpoznatijeg portreta, dječaka Beluša, portreti Teodora i Jovanke su značajna Špirova djela i označavaju  početak njegovog portretnog  likarstva i stvaralaštva uopšte", piše Senka Subotić.

Špiro Bocarić je od 1897. do 1914. godine živio u Sarajevu, a potom do kraja svog života u Banjaluci, iz koje je od strane ustaških vlasti 1941. odveden u logor "Jadovno", gdje je i ubijen.

"Njegov nacionalni rad i druženje s Perom Kočićem bili su trn u oku sarajevskoj vlasti pa je protjeran u Banjaluku i tad počinje njegov 'banjalučki period'. Osnivanjem Vrbaske banovine, Banjaluka postaje glavni grad, što dovodi do reorganizacije kako društvenog, tako i kulturnog života, u prvom redu stvaranje prvih kulturnih institucija. Osniva se Etnografski muzej Vrbaske banovine 1930. godine, a Spiridon Bocarić postaje prvi direktor te ustanove, a s tim počinje i njegov muzeološki rad, kome se on predano posvećuje", ističe Senka Subotić.

Ona navodi da su u ranom periodu braća Bocarići stekla dobar glas radeći portrete, te da su na osnovu toga dobijali i porudžbine za rad na ikonama ili ikonostasima.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije