Vizuelna umjetnost

Saša Tatić: "Zvono" otvara vrata nesvakidašnje prakse na bh. umjetničkoj sceni

Saša Tatić: "Zvono" otvara vrata nesvakidašnje prakse na bh. umjetničkoj sceni
Foto: N.N. | Saša Tatić: "Zvono" otvara vrata nesvakidašnje prakse nabh. umjetničkoj sceni

Najznačajnije priznanje koje se u BiH dodjeljuje za savremenu umjetnost, nagrada "Zvono" svake druge godine u fokus stavi jednog ili više umjetnika koji potom uglavnom krenu zapaženim umjetničkim putem. Ove godine u konkurenciji za ovo priznanje je četvoro umjetnika, a među njima i Saša Tatić iz Banjaluke.

Tatićeva je završila Akademiju umjetnosti u Banjaluci, a potom i master studije na Bauhaus University u Vajmaru. Izlagala je samostalno i na grupnim izložbama od Banjaluke, preko Srbije, do Londona.

Jednom prilikom je istakla da kroz svoje radove adresira poznato značenje u poznatom okruženju, baveći se temama koje se vezuju za još tradicionalno njegovanu svijest o materijalnim i nematerijalnim vrijednostima, pripadnosti, porijeklu i nasljeđu, dodajući im elemente koji otvaraju mogućnosti novih načina interpretacije vrijednosti, evocirajući istovremeno kritičku svijest. U intervjuu za "Nezavisne" Tatićeva govori o značaju "Zvona", životu u Njemačkoj, medijima koje koristi, te o temama koje tretira u svom umjetničkom radu.

NN: Ove godine ste među četvoro finalista za osvajanje nagrade "Zvono", koja se dodjeljuje najboljim vizuelnim umjetnicima u BiH. Vjerujem da je to što ste se našli u najužem krugu samo po sebi priznanje, ali koliko bi značilo za Vaš dalji rad da postanete laureat iste u oktobru i odete na dvomjesečni rezidencijalni boravak u Njujork?

TATIĆ: Nominacija za nagradu "Zvono" sama po sebi je uspjeh, koji pored javnog prepoznavanja vrijednosti umjetničkog rada svih finalista nikako ne smije da zanemari ni aspekt ličnog zadovoljstva. Treba naglasiti da dodjela odlaska na rezidencijalni boravak u Njujork nije mjerilo nečijeg uspjeha, ali u svakom slučaju predstavlja jedinstveno iskustvo čiji ishod niko unaprijed ne može predvidjeti i dobrodošla je "odskočna daska" za one koji su spremni tu priliku da iskoriste na najbolji način. Što se mene lično tiče, posjeta Njujorku nikad nije bila upitna, ali ako mi šansa bude pružena sada, rezultati će biti vidljivi po mom povratku.

NN: Kolika je po Vašem mišljenju moć ove nagrade i da li Vam se čini da pored tog rezidencijalnog boravka u Njujorku ona zaista pomjera mlade stvaraoce sa marginalne ka centralnoj ulozi u društvu?

TATIĆ: Vrijednost ove nagrade je prvenstveno u tome što otvara vrata nesvakidašnje prakse na bh. umjetničkoj sceni. Ne kreiranjem nekog takmičarskog duha među umjetnicima, nego u smislu predstavljanja aktivnih umjetnika koji svojim radom i angažmanom zaslužuju da budu javno istaknuti. Njen doprinos počinje od trenutka prijave aplikacionog materijala, jer već tim postupkom koristi se prilika predstavljanja internacionalnim članovima žirija. Posredstvom nominacije za nagradu, umjetnicima (nekima možda i prvi put) se pruža šansa da i na ovaj način iskuse neizostavnu organizaciju grupne izložbe, profesionalnu saradnju sa kustosima, međusobno umrežavanje s drugim umjetnicima, diskusije sa žirijem, panel diskusije, ali i da pod okriljem renomea koji nagrada "Zvono" uživa budu internacionalno prepoznati kao značajni predstavnici bh. umjetničke scene.

NN: Duže vrijeme ste u Njemačkoj. Šta Vam pruža ova zemlja u odnosu na ono što biste možda imali u BiH i hoćete li svoje umjetničko stvaranje tu nastaviti i u budućnosti?

TATIĆ: Ono što je mene lično dovelo u Njemačku jeste želja za nastavkom sticanja znanja iz oblasti umjetnosti, ali i oblasti bliskih istoj, u okruženju koje je novo, ima drugačije edukativne metode i pruža mogućnosti saradnje i umrežavanja na mnogo razvijenijem nivou. Mislim da je previše rigidno zauzeti konačan stav o bilo kom mjestu boravka, ali trenutno sam u Berlinu i ovdje uživam sve što mi je neophodno.

NN: Većina Vaših radova bazirana je na ličnom iskustvu ili iskustvu ljudi oko Vas... Zašto su Vam baš te priče okosnica umjetničkih radova?

TATIĆ: Kroz svoje radove nastojim da ispoljim ono što je meni blisko i srodno, ono što najbolje razumijem. Sve što direktno ili indirektno proživljavam ili iskustveno vežem za članove svoje porodice selektujem, analiziram i poredim s manifestacijama koje prerastaju u tradicionalno usvojene obrasce društvenog ponašanja koji ne podliježu nikakvoj vrsti kritike. Međutim, da bi se uvidjele vrijednosti koje bi se nastavile njegovati ili apsurdnosti koje ne doprinose pozitivnim promjenama, neophodno je probuditi svijest o ulozi nečega što očigledno dostiže nivo normalizacije bez poštovanja ikakvih kriterijuma uspješnog društvenog sistema.

NN: Čini mi se da se "Utemeljenje" najpribližnije bavi temom koja zanima generaciju koja sada treba da stvara porodicu ili da ostavi nešto za buduća pokoljenja. Imamo li nadu u bolje sutra?

TATIĆ: Rad "Utemeljenje - The Bedrock" podstaknut je pričom koja prati tri generacije moje porodice, poredeći uslove i mogućnosti koji su pratili političko-ekonomske i socijalne promjene. Dotičući se teme nasljeđa, kroz svoj primjer nastojim da ukažem na sentimentalne vrijednosti koje takođe podliježu prilagođavanju trenutnoj situaciji uz kritički osvrt na napore koje zahtijeva želja za nastavkom stvaranja novih, te očuvanjem i njegovanjem opstanka postojećih formi vlastitog porijekla i pripadnosti.

NN: U stvaranju svojih radova koristite video, fotografiju, performans, instalaciju, crtež... Mogu li svi ovi mediji učestvovati u stvaranju jednog rada i kako ih Vi prilagođavate za svoje ideje?

TATIĆ: Ideja ne proizlazi iz medija, nego odabir medija predstavlja najprikladniji oblik realizacije sadržaja. Ja se nikada striktno ne vežem za određenu formu, ali naravno da je neminovno da se u nekim slučajevima mediji često ponavljaju, međusobno prepliću ili čak imaju tendenciju da evoluiraju u neki novi oblik medija kada to služi u korist samog rada.

NN: Koliko je zapravo umjetnost u obliku kako je predstavljena danas shvatljiva "običnim" ljudima, jeste li i kakve komentare dobijali kada su u pitanju Vaši radovi, te kako ljudi prihvataju činjenicu da umjetnost više nije samo crtež?

TATIĆ: Baviti se pitanjem prihvaćenosti nekog medija kao forme umjetničkog rada je nešto što je u određenoj mjeri prevaziđeno čak i na našim prostorima. Smatram da nema smisla u opravdavanju korištenja bilo kojeg medija u kontekstu umjetnosti, a i zašto bi se iko bavio tako banalnim pitanjem. Ako svijest čovjeka spontano prihvata razvoj tehnologije i njene implementacije u svim segmentima života, ne vidim razlog zbog kojeg isti princip ne bi bio prihvaćen i u sferi evolucije umjetničkog izražaja.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije