Smrt 32-godišnjeg Kristijana Josipa Periša, bivšeg atletičara koji je 21. oktobra 2026. preminuo u Klinici za psihijatriju "Sveti Ivan" u zagrebačkom Jankomiru, otvorila je jedno od najneugodnijih pitanja za hrvatski zdravstveni sistem: šta se događa s čovjekom kada se nađe iza zatvorenih vrata psihijatrijske ustanove, daleko od očiju porodice i javnosti?
Najvažnije:
- Novinarka glumila psihičku bolest kako bi istražila zlostavljanje
- Deset dana svjedočila zastrašujućim uslovima u psihijatrijskoj ustanovi
- Njena otkrića pokrenula istragu i velike reforme
Četvorica medicinskih tehničara osumnjičena su za teško ubistvo, a snimci nadzornih kamera pokazuju nasilno postupanje prema pacijentu. Sudski postupak tek treba da utvrdi njihovu krivičnu odgovornost. Ministarstvo zdravstva upozorilo je i na propuste u obavještavanju o smrti pacijenta.
Slučaj koji je potresao Hrvatsku podsjeća na jednu od najpoznatijih novinarskih istraga svih vremena, sprovedenu prije gotovo 140 godina u Njujorku, piše Express.hr.
Tada je jedna mlada žena odlučila da učini nešto što se činilo potpuno suludim: da glumi da je psihički bolesna kako bi je zatvorili u ustanovu iz koje možda nikada neće moći da izađe.
Zvala se Neli Blaj.
Novinarka koja je odlučila da otkrije istinu
U septembru 1887. godine 23-godišnja Neli Blaj stajala je pred ogledalom u svojoj sobi u Njujorku i proučavala vlastito lice. Pokušavala je da izgleda kao osoba koja je izgubila razum. Široko je otvarala oči, uvježbavala izgubljeni pogled i nastojala da što uvjerljivije odglumi zbunjenost.
Nije spavala cijelu noć kako bi ujutro izgledala iscrpljeno i dezorijentisano.
Nije bila glumica, niti je pripremala predstavu. Bila je novinarka koja je dobila zadatak da istraži glasine o zlostavljanju žena u zloglasnoj psihijatrijskoj ustanovi na ostrvu Blekvel, usred Ist Rivera, između Menhetna i Kvinsa.
O toj ustanovi kružile su zastrašujuće priče. Govorilo se o premlaćivanju, izgladnjivanju, ledenim kupkama i ženama koje su zatvarane iako nisu bile psihički bolesne.
Problem je bio u tome što je gotovo sve bilo nemoguće provjeriti. Ljekari su imali autoritet, osoblje je držalo ključeve, a pacijentkinje su bile osobe čijim se riječima najmanje vjerovalo.
Blaj je odlučila da pređe na drugu stranu tih vrata.
Od siromašne djevojke do hrabre novinarke
Njeno pravo ime bilo je Elizabet Džejn Kokran (Elizabeth Jane Cochran). Rođena je 1864. godine u Pensilvaniji, u porodici koja je nakon očeve smrti zapala u finansijske teškoće.
Novinarstvom je počela da se bavi gotovo slučajno, nakon što je u listu "Pittsburgh Dispatch" pročitala tekst u kojem se tvrdilo da je ženama mjesto u kući, a ne na radnim mjestima i u javnom životu.
Ogorčena, napisala je odgovor potpisan pseudonimom "Lonely Orphan Girl", odnosno "Usamljena djevojka siroče".
Urednik Džordž Maden bio je toliko impresioniran da je javno pozvao nepoznatu autorku da mu se javi. Kada je pred njega došla mlada Elizabet, ponudio joj je posao.
Dobila je novinarski pseudonim Neli Blaj, prema popularnoj pjesmi Stivena Fostera, i vrlo brzo pokazala da je ne zanimaju moda, recepti i društvene zabave, teme koje su tada uglavnom bile rezervisane za novinarke.
Pisala je o radnicama, siromaštvu, razvodima i društvenoj nepravdi.
Kada su oglašivači počeli da se žale, urednici su pokušali da je vrate na takozvane ženske teme.
Umjesto da pristane, otišla je.
Zadatak koji joj je mogao zauvijek promijeniti život
Nakon izvještavanja iz Meksika, gdje se takođe sukobila s vlastima zbog svojih tekstova, stigla je u Njujork.
Mjesecima je bezuspješno pokušavala da dobije posao u velikim novinama.
Napokon je uspjela da dođe do uredništva "New York Worlda", lista u vlasništvu Džozefa Pulicera, čovjeka čije će ime kasnije postati sinonim za najprestižniju američku novinarsku nagradu.
Tamo je dobila ponudu koja će joj promijeniti život.
Trebalo je da se infiltrira u psihijatrijsku ustanovu, uvjeri ljekare da je izgubila razum, a zatim iznutra opiše šta se događa s pacijentkinjama.
List će se pobrinuti za njeno oslobađanje nakon što prikupi dovoljno materijala.
Ali postojala je ozbiljna nepoznanica: hoće li uopšte uspjeti da je izvuku kada jednom bude proglašena psihički bolesnom?
Glumila je psihičku bolest i završila iza zaključanih vrata
Neli je 24. septembra 1887. pod lažnim imenom Neli Braun ušla u prenoćište za žene.
Tamo je počela da se ponaša neobično.
Tvrdila je da ne može da se sjeti ko je, odakle dolazi i šta radi u Njujorku. Govorila je da se boji drugih stanarki i odbijala da ode na spavanje.
Ubrzo je izazvala toliku uznemirenost da je pozvana policija.
Odvedena je pred sudiju, a zatim na ljekarske preglede.
Tokom ispitivanja nastavila je da glumi zbunjenost, a ljekarima je govorila i da dolazi s Kube.
Njeno poznavanje španskog jezika, stečeno tokom boravka u Meksiku, pomoglo joj je da bude uvjerljiva.
Ljekari su zaključili da je psihički bolesna.
Nakon boravka u bolnici Belvju ukrcana je na brod koji je prevozio pacijentkinje na ostrvo Blekvel, mjesto koje je za mnoge žene predstavljalo kraj dotadašnjeg života.
Prestala je da glumi, ali joj više niko nije vjerovao
Dogodilo se nešto još strašnije od onoga što je očekivala.
Onog trenutka kada je ušla u ustanovu, Neli Blaj prestala je da glumi.
Ponašala se sasvim normalno, razgovarala smireno, odgovarala razumno i pokušavala da objasni da joj tamo nije mjesto.
Ali upravo je to bio početak zamke.
Što se više trudila da dokaže da je zdrava, ljekari su je sve manje ozbiljno shvatali.
Njeni zahtjevi za puštanjem nisu imali nikakvu težinu.
U ustanovi u kojoj je dijagnoza jednom bila postavljena, sve što bi pacijentkinja kasnije rekla moglo se tumačiti kroz tu dijagnozu.
Blaj je kasnije zapisala da je od trenutka ulaska na odjeljenje prestala da glumi bolest, ali da su je, što je djelovala razumnije, smatrali sve bolesnijom.
Tek tada je shvatila koliko je teško pobjeći iz sistema u kojem neko drugi odlučuje da li su vaše riječi vjerodostojne.
Ledene kupke, gladovanje i brutalno kažnjavanje
Uslovi su bili zastrašujući.
Žene su spavale u hladnim prostorijama, odjeća im nije pružala dovoljnu zaštitu, a hrana je bila toliko loša da su neke pacijentkinje ostajale gladne.
Dobijale su pokvarene ili nedovoljno pripremljene obroke, ustajali hljeb i vodu upitne čistoće.
Neli je opisivala ledene kupke, tokom kojih su pacijentkinje morale da podnose hladnu vodu, često bez mogućnosti da se usprotive.
Njega koja je trebalo da pomogne bolesnim i ranjivim ženama pretvarala se u postupak ponižavanja.
Posebno su je potresli postupci medicinskih sestara i njegovateljica koje su, prema njenim svjedočenjima, vrijeđale, udarale i grubo kažnjavale pacijentkinje.
Žene su morale satima da sjede na klupama, bez razgovora i gotovo bez ikakve aktivnosti.
Nisu smjele da reaguju na nepravdu.
Svaka pobuna mogla je da izazove novu kaznu.
Njeni opisi bili su još uznemirujući zato što je među pacijentkinjama susrela žene koje očigledno nisu pripadale tamo.
Neke su bile siromašne imigrantkinje koje nisu dobro govorile engleski.
Zbog jezičke barijere njihovo nerazumijevanje protumačeno je kao znak psihičke bolesti.
Druge su tvrdile da su ih u ustanovu poslali članovi porodice, a neke su bolovale od tjelesnih bolesti ili su jednostavno bile toliko siromašne da nisu mogle da se odbrane.
Za ženu bez novca, uticajne porodice ili advokata takva institucija mogla je da postane doživotni zatvor.
Neli je shvatila da nije dovoljno opisati nehigijenske sobe i lošu hranu.
Suština njene priče bio je odnos moći.
Osoba u bijelom mantilu mogla je da odluči o tuđoj slobodi, dok su riječi osobe proglašene bolesnom gotovo automatski gubile vrijednost.
Deset dana u paklu i izlazak na slobodu
Najpotresniji dio njenog iskustva nije bio samo strah od fizičkog nasilja, nego spoznaja da u takvoj ustanovi čovjek može potpuno da izgubi kontrolu nad vlastitim životom.
Neli je znala da je novinarka, da ima urednike i da neko izvan ustanove zna gdje se nalazi.
Ostale žene nisu imale takvu sigurnost.
Nisu znale hoće li ih iko doći tražiti, hoće li njihove pritužbe neko pročitati ili će ostatak života provesti pod nadzorom ljudi koji su ih mogli kažnjavati bez ozbiljne odgovornosti.
Nakon deset dana provedenih u ustanovi, uredništvo "New York Worlda" angažovalo je advokata koji je osigurao njeno oslobađanje.
Neli Blaj vratila se na Menhetn s bilješkama, imenima, opisima i svjedočanstvima koja će izazvati skandal.
U oktobru 1887. "New York World" objavio je njenu reportažu u dva velika nastavka, pod naslovima "Behind Asylum Bars" i "Inside the Madhouse".
Čitaoci su bili zaprepašćeni.
Ono što je dotad postojalo samo kao glasina odjednom je postalo detaljno dokumentovana priča iz prve ruke.
Žena koja je dobrovoljno ušla u ustanovu vratila se i opisala šta tamo doživljavaju one koje nemaju mogućnost da odu.
Tekstovi su iste godine objavljeni i kao knjiga "Ten Days in a Mad-House", odnosno "Deset dana u ludnici", koja se danas smatra jednim od najvažnijih ranih primjera prikrivenog istraživačkog novinarstva.
Njena otkrića pokrenula su istragu i velike promjene
Skandal nije ostao ograničen na novinske stupce.
Uslijedila je istraga velike porote, a Neli je pozvana da svjedoči o onome što je vidjela.
Potom se na ostrvo Blekvel vratila u pratnji istražitelja.
Ali tamo ih je dočekalo iznenađenje.
Brod kojim su doputovali bio je čist i uredan, a u ustanovi su uslovi izgledali znatno bolje.
Kuhinje su bile snabdjevene kvalitetnijom hranom, prostorije očišćene, a osoblje mnogo susretljivije.
Prema njenom opisu, izgledalo je kao da je neko unaprijed znao za dolazak istražitelja.
Pojedine pacijentkinje koje su mogle da potvrde njenu priču više nisu bile tamo.
Ipak, istražitelji su prikupili svjedočanstva koja su podržala njene navode, dok su zaposleni u ustanovi davali protivrječna objašnjenja.
Rezultat je bio konkretan.
Budžetska sredstva namijenjena njujorškom sistemu javnih dobrotvornih ustanova i kaznenih institucija povećana su s približno 1,5 na 2,34 miliona dolara, a dodatnih 50.000 dolara posebno je namijenjeno psihijatrijskoj ustanovi na ostrvu Blekvel.
Pokrenute su promjene u nadzoru, uslovima smještaja i postupanju prema pacijentkinjama.
Sedam godina nakon objavljivanja reportaže ustanova je zatvorena.
Postala je svjetska senzacija i legenda novinarstva
Bila je to tek prva velika svjetska senzacija u karijeri Neli Blaj.
Dvije godine kasnije odlučila je da ostvari još jedan naizgled nemoguć poduhvat, inspirisan romanom Žila Verna "Put oko svijeta za 80 dana".
U novembru 1889. krenula je na putovanje oko planete, a vratila se nakon samo 72 dana, čime je postala međunarodna zvijezda.
Istraživala je korupciju, iskorištavanje radnica i trgovinu djecom, a kasnije je upravljala industrijskim preduzećem i izvještavala iz Evrope tokom Prvog svjetskog rata.
Umrla je 1922. godine, u 57. godini, od upale pluća.
Ostala je zapamćena kao jedna od žena koje su pokazale da novinarstvo nije samo prenošenje izjava moćnih, nego i odlazak na mjesta na koja moćni ne žele da puste javnost.
Priča koja je inspirisala i svijet filma
Priča o ženi koja se pretvara da je psihički bolesna kako bi istražila tajne psihijatrijske ustanove dobila je i svoje mjesto u popularnoj kulturi.
Posebno je zanimljiv hvaljeni španski psihološki triler Krive crte Božje iz 2022. godine, režisera Oriola Paula.
Film prati privatnu istražiteljku Alis Guld, koju glumi Barbara Leni, a koja se pod izgovorom psihičke bolesti prijavljuje u psihijatrijsku ustanovu kako bi istražila misterioznu smrt jednog pacijenta.
Ali ubrzo se suočava sa zastrašujućom mogućnošću da više niko ne vjeruje njenoj verziji događaja, pa ni ona sama ne može da bude sigurna šta je istina.
Film nije ekranizacija života Neli Blaj, nego adaptacija istoimenog romana španskog književnika Torkuata Luke de Tene iz 1979. godine.
Zanimljivo je da je i sam pisac, istražujući psihijatrijski svijet za svoj roman, proveo 18 dana u ustanovi pretvarajući se da je pacijent.
Film je pohvaljen zbog slojevite priče, atmosfere, glumačkih izvedbi i neočekivanih obrta.
Iako je riječ o fikciji, u njegovom središtu nalazi se ista uznemirujuća ideja koja je Neli Blaj proslavila još 1887. godine: ponekad je najstrašniji dio boravka u psihijatrijskoj ustanovi spoznaja da vam, nakon što se vrata jednom zatvore, možda više niko neće vjerovati.