U zoru 16. decembra 1944. godine njemačka artiljerija otvorila je žestoku vatru na američke položaje u Ardenima. Uslijedio je prodor tenkova i pješadije, u napadu kojim je Adolf Hitler pokušao da presiječe saveznički front i promijeni tok rata na Zapadu. Umjesto preokreta, šest nedjelja borbi donijelo je ogromne gubitke i slom njemačke ofanzive.
Bitka u Ardenima, poznata i pod engleskim nazivom "Battle of the Bulge", trajala je od 16. decembra 1944. do 25. januara 1945. godine. Vođena je u surovim zimskim uslovima, u šumovitom području Belgije i Luksemburga.
Vinston Čerčil opisao ju je kao "najveću američku bitku u ratu". Njemački neuspjeh da razdvoji savezničke snage omogućio je nastavak njihovog napredovanja prema konačnoj pobjedi u Evropi.
Šta je Hitler želio da postigne napadom?
Njemački plan bio je da iznenadnim udarom kroz Ardene probije savezničke položaje, razdvoji njihove armije i ugrozi dalje napredovanje prema Njemačkoj.
Važan cilj bilo je zauzimanje Antverpena, luke od presudnog značaja za savezničko snabdijevanje. Njegovim osvajanjem njemačko rukovodstvo nadalo se ozbiljnom poremećaju savezničkih operacija na Zapadnom frontu.
Za ofanzivu je angažovano približno 30 njemačkih divizija. Nasuprot njima nalazile su se američke jedinice, među kojima su bile i snage iscrpljene prethodnim borbama.
Kako su Nijemci prodirali, na karti fronta nastajala je velika izbočina. Upravo po tom obliku bitka je dobila engleski naziv "Battle of the Bulge", odnosno bitka za izbočinu.
Kako je njemački napad iznenadio saveznike?
Saveznički front protezao se od područja Amsterdama, uz Sjeverno more, prema jugoistoku do Bazela u Švajcarskoj.
Saveznički komandanti vjerovali su da su njemačke snage duž njihovih položaja uglavnom raspoređene radi odbrane. Napad u Ardenima pokazao je koliko je ta procjena bila pogrešna.
Rano ujutro 16. decembra američke vojnike probudila je snažna artiljerijska paljba. Za njom je krenuo napad u kojem je učestvovalo približno 1.000 njemačkih tenkova.
Njemačke jedinice brzo su probile dijelove savezničke linije, dok su se širile vijesti o ubistvima zarobljenih vojnika i civila.
Amerikanci su pružali otpor kod Sen Vita, grebena Elzenborn, Ufaliza i Bastonja, koji je postao jedno od ključnih mjesta čitave bitke.
Kako su izgledale šume pretvorene u bojno polje?
Nekada miran, šumovit kraj pretvoren je u prostor razoren granatiranjem, tenkovskim prodorima i neprekidnim borbama.
Veteran Čarls Sanderson opisao je taj prizor autoru Čarliju Valeri u knjizi "Rat mog oca: Sjećanja naših poštovanih vojnika iz Drugog svjetskog rata".
"Jeste li ikada vidjeli kako izgleda zemlja poslije tornada? Jeste li vidjeli drveće i sve ostalo, iskrivljeno i polomljeno? Cijela prokleta šuma izgledala je tako", prisjetio se Sanderson.
Američke jedinice ukopavale su se i pokušavale da uspore njemačko napredovanje, dok su borbe mijenjale izgled naselja, puteva i šuma kroz koje je prolazio front.
Zašto je ofanziva izazvala strah i daleko od fronta?
Njemački prodor uzdrmao je uvjerenje da je konačna saveznička pobjeda blizu.
Centar za vojnu istoriju američke vojske opisao je atmosferu koja je podsjećala na njemačko napredovanje iz 1940. godine.
"Za one koji su preživjeli 1940, prizor je bio isuviše poznat. Stanovnici belgijskih gradova sklanjali su savezničke zastave i vadili zastave sa kukastim krstom", navodi se u opisu.
U Parizu je policija sprovodila cjelonoćni policijski čas. Britanski veterani zabrinuto su čekali da vide kako će Amerikanci odgovoriti na veliku njemačku ofanzivu, dok su britanski generali preduzimali mjere da zaštite prelaze preko rijeke Meze.
Vijesti su uznemirile i američku javnost, koja je do tada sve više vjerovala da se rat približava kraju.
Kako je hladnoća postala dodatni neprijatelj?
Vrijeme napada nije bilo slučajno izabrano.
Ledena kiša, gusta magla, duboki snježni nanosi i izuzetno niske temperature otežavali su američku odbranu. Loši vremenski uslovi istovremeno su ozbiljno ograničavali savezničku vazdušnu podršku.
Vojnici su, pored borbi, morali da izdrže dugotrajnu izloženost hladnoći i vlazi. Tokom te zime zabilježeno je više od 15.000 slučajeva promrzlina, rovovskog stopala i drugih zdravstvenih problema povezanih sa zimskim uslovima, uključujući upalu pluća.
Voren Span, kasnije član bejzbolske Kuće slavnih, bio je među veteranima koji su zapamtili ardenšku zimu.
"Bio sam iz Bafala i mislio sam da znam šta je hladnoća. Ali nisam zaista znao dok nisam doživio Bitku u Ardenima", rekao je u knjizi "Ljubav prema bejzbolu".
Kako su Nijemci pokušavali da izazovu zabunu iza linija?
Dio njemačkog plana podrazumijevao je ubacivanje ljudi iza savezničkih položaja, korišćenje američkih uniformi i širenje dezinformacija.
Veteran Vernon Brentli, pripadnik 289. puka, ispričao je 2009. godine za Fort Jackson Leader da je njegova jedinica upravo stigla iz Francuske u Njemačku kada je dobila naređenje da se ukrca i vrati u Luksemburg.
"Dobili smo informaciju da su Nijemci iza naših linija spustili mnogo padobranaca i da su obučeni kao američki vojnici i govore engleski. Bili su tamo da izazovu zabunu", rekao je.
Nijemci su mijenjali i putokaze, pokušavajući da savezničke jedinice usmjere na pogrešne pravce.
Magazin LIFE pisao je da su ljudi odabrani za takve zadatke govorili odličan engleski, a američki sleng usavršavali u kontaktu sa ratnim zarobljenicima u njemačkim logorima.
Prema tadašnjem izvještaju magazina, uhvaćeni infiltratori izvedeni su pred američki vojni sud kao špijuni i osuđeni na smrt strijeljanjem.
Zašto su američki vojnici postavljali pitanja o sportu i glumicama?
Da bi otkrili moguće infiltratore, Amerikanci su sumnjivim osobama postavljali pitanja o svakodnevnom životu u Sjedinjenim Državama.
Provjere nisu zaobišle ni visoke oficire.
"Tri puta mi je naređeno da dokažem identitet", prisjetio se general Omar Bredli, prema navodima Washington Posta.
"Prvi put tako što sam rekao da je Springfild glavni grad Ilinoisa; drugi put tako što sam objasnio da se gard u američkom fudbalu nalazi između centra i tekla; treći put tako što sam naveo ime tadašnjeg supruga plavuše po imenu Beti Grejbl."
Takva pitanja pokazivala su koliko su strah od infiltracije i nepovjerenje zahvatili savezničke redove.
Kada je savezničko vazduhoplovstvo ponovo moglo snažno da djeluje?
Poboljšanje vremena bilo je jedan od važnih trenutaka bitke.
Iako dostavljeni tekst vezuje povratak vazdušne podrške za Božić, istorijski izvori američke vojske navode da je razvedravanje već 23. decembra omogućilo intenzivne vazdušne operacije i uspješno snabdijevanje opkoljenog Bastonja iz vazduha.
Brentli je posebno zapamtio vedro i hladno božićno jutro 1944. godine.
"Tog vedrog, bistrog i hladnog božićnog jutra zemlja se potpuno smrzla. Tenkovi i vazduhoplovstvo konačno su mogli da manevrišu i pomognu svima nama koji smo prethodno bili odsječeni. Bilo je ohrabrujuće vidjeti izlazak sunca. Značilo je da smo živi još jedan dan", prisjetio se.
Kako su Ajzenhauer i Paton organizovali odgovor?
Vrhovni saveznički komandant Dvajt Ajzenhauer koordinisao je odgovor na njemački prodor, a važnu ulogu dobila je Treća armija generala Džordža Patona.
Paton je dobio zadatak da svoje snage usmjeri prema Ardenima i napadne njemačke položaje sa juga.
Treća armija, koja je brojala približno 230.000 vojnika, postala je ključna za pomoć ugroženim jedinicama i probijanje obruča oko Bastonja.
Zašto je Bastonj postao simbol američkog otpora?
U malom, ali strateški važnom belgijskom gradu Bastonju njemačke snage opkolile su hiljade američkih vojnika.
Među braniocima su bili pripadnici čuvene 101. vazdušno-desantne divizije.
Kada su Nijemci 22. decembra zatražili predaju, brigadni general Entoni Makolif odgovorio je jednom riječju:
"Nuts!"
U tom kontekstu odgovor je predstavljao prezrivo odbijanje, približno značenju "Ma, nema šanse!", a njemački oficiri morali su da dobiju objašnjenje američkog izraza, navodi History.
Dijelovi Patonove Treće armije stigli su do Bastonja 26. decembra, probili njemačke linije i uspostavili kopnenu vezu sa braniocima.
Kolike su bile ljudske žrtve?
Bitka u Ardenima ostala je među najkrvavijim bitkama u istoriji američke vojske.
Procjene ukupnog broja učesnika i gubitaka razlikuju se među izvorima. Dostavljeni tekst navodi više od milion savezničkih vojnika, među njima približno pola miliona Amerikanaca, dok Nacionalni muzej Drugog svjetskog rata navodi više od 600.000 američkih učesnika.
Prema tom muzeju, američki gubici znatno su premašili 80.000 ljudi, uključujući 19.246 poginulih i više od 23.000 zarobljenih.
U dostavljenom tekstu navedeni su približno 19.000 poginulih, 47.500 ranjenih i više od 23.000 nestalih američkih vojnika. Ti podaci ne predstavljaju broj poginulih, već različite kategorije ukupnih gubitaka.
Njemački gubici procijenjeni su na približno 100.000 poginulih, ranjenih ili zarobljenih.
Zašto je neuspjeh ofanzive bio toliko važan?
Do 25. januara 1945. savezničke snage potisnule su njemački prodor i okončale bitku.
Hitlerov pokušaj da razbije saveznički front nije uspio. Njemačka je potrošila veliki broj vojnika i mnogo opreme, dok je savezničko napredovanje prema njenoj teritoriji nastavljeno.
Nepunih pet mjeseci kasnije, 7. maja, potpisana je njemačka kapitulacija.
Džon S. D. Ajzenhauer u knjizi "Gorke šume" iz 1969. godine opisao je značaj ardenške kampanje:
"Ardenška kampanja 1944-1945. bila je samo jedan u nizu teških sukoba u bici za Evropu. Ipak, može se reći da ih je sve oličavala. Jer upravo su se ovdje američki i njemački vojnici susreli u odlučujućoj borbi koja je slomila kičmu nacističke ratne mašine."