Današnje čari banje Vrućice kod Teslića izrastale su vijekovima, a uređivane su i sređivane jedan vijek.
Još u vrijeme Starih Rimljana korištena je termomineralna voda u Vrućici kao lijek. Iz tog vremena prilikom kaptaže izvora 1925. u mulju su pronađeni rimski novac i prstenje kojim su zahvalnici "darivali" vrelo.
U kasnijim vijekovima ne zna se kako je i čemu služila termomineralna voda, nazivana zbog svoje toplote "vrućica". Mada su je osmanske vlasti, kao i rimske, koristile, o tome su podaci vrlo sporadični.
Banja Vrućica za vrijeme osmanske vlasti ostala je samo izvor termomineralne vode. Intenzivnije je korištena za vrijeme austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini, organizovanije za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, a potpuno organizovano u socijalističkoj Jugoslaviji, da bi u Republici Srpskoj doživjela ne samo svoj jubilej, nego i postala centar banjskog zdravstva i turizma.
Mnogo je starih i zapaženih priča o termomineralnoj vodi u Vrućici. Učitelj Petar M. Bogunović za banju Vrućicu 1937. kaže: "Prije tri-četiri decenije tu je bilo samo obično vrelo na meraji, iz kojeg je narod nosio kiselu vodu za piće i za kuvanje hljeba (pogače)".
Sređivanje i organizovano korištenje banjske vode teklo je sporo i skromno. Stari ljudi su pričali da je prvi koristio banjsku vodu za liječenje Mitar Blagojević iz Tešnja. U toj priči se govorilo da je on vrelo proširio plotom od pruća i prvi se počeo "kiseliti". Kako mu je voda pomogla u bolesti, brzo se pročulo po narodu, te su mnogi dolazili da se liječe u "Mitrovoj banji".
Na inicijativu činovnika iz Tešnja Dušana Lemajića, banja je ponovo "renovirana" i proširena primitivnim ladarama, u kojima se narod odmarao poslije kupanja, spremao hranu, a često, ako nisu imali poznanike u selu, i noćivao.
U austrougarskom razdoblju, kao tešanjski načelnik i vlasnik banje, Hamdi-beg Ajanović je bio začetnik njenog boljeg uređenja.
O tome Petar Bogunović piše: "U namjeri da uhvati vrelo, on je kopao u dubinu, ali kad je iskopao oko dva metra dubine, naiđe na debele hrastove daske i grede, ispod kojih poče voda naglo da prodire." Ovo otkriće bilo je dokaz da je banja korištena za vrijeme osmanske vlasti.
"Bojeći se da voda ne bi još većom snagom navalila, zatrpa vrelo na brzu ruku kamenicama i pločama, iskopanu jamu unaokolo utvrdi suvim zidom i tako napravi dosta udoban i prostran bazen za kupanje, koji se brzo napuni vodom. Nad bazenom podiže kućicu brvnaru i tako uredi prvo javno kupatilo... Malo podalje od bazena podiže za teške reumatičare blatnu kupelj. I ta je blatna kupelj bila vrlo primitivna, ograđena tarabama, bez krova. Namještaj se sastojao iz jedne dugačke klupe, na kojoj su po sate sjedili bolesnici i držali noge u blatu."
Na uzbrdici više brvnare - kupatila podignuti su čardak sa dućanom i dvije veće barake sa po četiri sobe, gdje su tokom banjske sezone boravile begovske porodice i ugledni ljudi, a ispod kupatila, prema potoku Grabovac, podignut je prizemni objekat od "slabog materijala šepera i blata" za smještaj banjske posluge.
Trgovci u čardaku iznad brvnare - kupatila bili su istovemeno i čuvari i zakupci banje. Zakupac je od svakog posjetioca naplaćivao u početku po dva, a kasnije četiri krajcera, te se moglo za tu cijenu kupati i više puta. Korisnici su ostajali u banji po pola sata, naizmjenično muški i ženski. Smjene je obavljao sluga, u početku lupanjem na vrata, a kasnije zvonom.
Sistematska hidrološka i geološko-petrografsko-mineraloška ispitivanja u Bosni i Hercegovini organizovala je austrougarska okupaciona vlast. Većinu prvih istraživanja na terenu hemijskog sastava mineralnih voda obavio je od 1886. do 1889. geolog i hemičar profesor Ernst Ludvig, koji je rezultate objavio u Beču 1889. i 1890.
Banja Vrućica je tako, zahvaljujući Ludvigovim analizama, dobila u austrougarskom razdoblju svoj naučno potvrđen ljekoviti značaj.
On za termalnu vodu kaže: "Ona formira veliku nepravilnu baru, iz koje voda opet otiče u susjedni potok. Na pojedinim mjestima ove bare postoje još ostaci zida, koji je očigledno bio dio nekad ogromnog zida. Ogromne količine gasa svakodnevno izviru zajedno s termalnom vodom i to na nekoliko mjesta u okviru bare. U blizini termalnog izvora vide se na nekoliko mjesta gasni mjehurići koji se uvis uzdižu. Nedaleko od izvora termalne vode izbija nekoliko izvora kisele vode, koji su posjećeni od okolnog stanovništva, prije svega zbog prijatnog ukusa. Na izvoru termalna voda je bistra, bez boje, bez mirisa, neukusna i sadrži: kalijum, natrijum, litijum, kalcijum, stroncijum, magnezijum, gvožđe, mangan, aluminijum, hlor, brom, jod, sumporne kiseline, silicijske kiseline, fosforne kiseline, borne kiseline, ugljične kiseline i organske supstance (uključujući tragove mravlje kiseline). Brom, jod i litijum se zbog neznatne količine mogu samo kvalitativno indicirati. Voda je prepoznatljiva po znatnim količinama rastvorenih čvrstih materija, među kojima se ističu natrijum-sulfat, kuhinjska so, ugljenokiseli kalcijum i ugljenokiseli magnezijum."
Temperatura termalnog izvora 17. avgusta 1888. pri temperaturi vazduha od 23 stepena Celzijusa iznosila je 29 stepeni.
Kada je poznati geolog dr Fridrih Kacer na početku 20. vijeka obišao oko 90 izvora mineralne vode u Bosni, u septembru 1907. boravio je u Vrućici, ali nije bio zadovoljan u potpunosti analizama prof. Ludviga. Kacer je za preračunavanje Ludvigovih analiza angažovao inženjera hemije Ota Telcera, volontera Zemaljskog geološkog zavoda Bosne i Hercegovine.
Kacer kaže da je u Vrućici zatekao prilično posjećeno narodno kupalište, kome su doduše zgrade za liječenje i konačenje vrlo skromne, a za banju da je ranije navodno bila ozidana, ali je sada samo priprosto ograđena u primitivno od dasaka skovanom bazenu, a nad njom je kuća za kupanje, koja naliči šupi.
Utvrdio je da se u bazenu izdižu obilni mjehurići plina, usljed kojih voda na mahove ključa, da je izdašnost vrela oko jedan litar na sekund, da je ravno tlo oko kupališta stalno vlažno i na više mjesta, kao i u potoku Grabovcu, izlazi plin, a ako se štapom zabode u zemlju izvire mlaka voda. Temperaturu termalnog vrela izmjerio je 18. septembra 1907. i utvrdio da iznosi 28,7 stepeni. Voda je bila bistra, ali žućkaste boje.
Zatekao je oko 400 m dalje od termalnog vrela dva kiseljaka, za koje kaže: "Jedan ispunjava svojom bistrom vodom ugodna ukusa, iz koje se dižu mjehurovi plina, malu jamu, drugi, nedaleko niz dô, tek je plitka okerom zarubljena mlaka". Temperatura kiseljaka je iznosila 17,6 stepeni. Smatrao je da su oni samo ohladnjela termalna voda.
Autor: Bojan STOJNIĆ, direktor Arhiva RS
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
