Najveći doprinos u istraživanju termalnih i mineralnih voda banje Vrućice dao je inženjer, specijalista za zahvat termomineralnih voda evropskog formata, profesor i akademik Josip Bać.
Zbog tektonskog pomjeranja tla postepeno se smanjila izdašnost mineralnih izvora, a stara kaptaža, izvršena 1925, nije više mogla zadovoljiti narasle potrebe banje Vrućice za mineralnom vodom.
Uprava banje je angažovala priznatog i dokazanog stručnjaka za podzemne vode Josipa Baća da obavi istražne radove i kaptažu. Geološki zavod iz Sarajeva je po njegovim instrukcijama 1950. obavio prva bušenja u banji Vrućici, koja su dala "nejednake rezultate, ali je bušotina pred samim kupatilom bila najizdašnija. Kako se nije mogao obezbijediti odgovarajući kvalitet eksploatacionih cijevi, to je bušotina zacijevljena željeznim cijevima". Prvu analizu vode iz ove bušotine obavio je 19. jula 1955. inženjer S. Mihalić iz Zagreba.
Zbog ponovnog tektonskog pomjeranja tla i najvjerovatnije kidanja ranije ugrađenih željeznih cijevi izdašnost ove bušotine je vremenom bila svedena na minimum. Ponovna bušenja u Vrućici, pod rukovodstvom Josipa Baća, obavio je 1958. Geološki zavod iz Ljubljane. Glavna bušotina iz 1958. se ponovo nalazila ispred zgrade kupatila na dubini od 39 m, kapaciteta tri litra u sekundi, temperature 29,6 °C. Bušotina je "zacijevljena" fosfor-brončanim cijevima, kupljenim od banje Guber kod Srebrenice. Sve ostale bušotine manjeg kapaciteta su zatvorene i zabetonirane. Josip Bać je nad vrelom uspio da postavi "Vrelišnu kapu", u kojoj je, pored toga što je služila kao mali akumulacioni rezervoar iz kojeg su se kade snabdijevale mineralnom vodom, uspio da "uhvati plin CO2 koji se slobodno izdvajao iz vode prilikom izvora". Ovako izdvojen gas ugljen-dioksida cijevima je sproveden u prostoriju za CO2 suve kupke. Bila je to prva primjena ugljen-dioksida u terapeutske svrhe u Jugoslaviji.
Josip Bać je 1950. i 1958. vršio bušenja i na "Kiseljaku" u cilju dobijanja većih količina hladne kisele vode. Na dubini od 28 m pronašao je izvor sa dosta ugljične kiseline, kapaciteta oko 18.000 litara za 24 časa i temperature 18 °C.
Poslije prvih uspješnih eksperimenata, a budući da se gas pomoću specijalno izrađenih kada od metala ili plastike koristio u terapeutske svrhe u evropskim zemljama, uprava banje Vrućice je 1959. nabavila specijalnu kadu iz Zapadne Njemačke.
Broj kupanja u termalnoj vodi je svake godine rastao. Temperatura mineralne vode od 29,6 °C bila je nedovoljna, te se jedna količina mineralne vode morala zagrijavati na temperaturu od oko 80 °C i dodavati prirodnoj mineralnoj vodi da bi se dobila temperatura vode za kupanje od 33 do 35 °C. Zbog zagrijavanja i miješanja, voda pripremljena za kupanje u kadama je bila siromašna ugljičnom kiselinom. Zbog toga je uprava banje, a na osnovu projekta Josipa Baća, izgradila 1968. pogon za regeneraciju mineralne vode.
Prije izgradnje ovog pogona izgrađen je 1955. pogon za eksploataciju CO2, koji je zbog zastarjelog kompresora, nedostatka čeličnih boca za komprimirani gas i finansijskih problema prestao sa radom, a sve instalacije su kasnije korišćene u novoizgrađenom pogonu za regeneraciju mineralne vode.
Izgradnjom i puštanjem u rad pogona za regeneraciju mineralne vode poboljšan je kvalitet mineralne vode, spriječeno je izdvajanje CO2 iz komprimirane mineralne vode i omogućeno povećanje broja i istovremeno punjenje više kada mineralnom vodom za kraće vrijeme.
Zbog povećanog broja posjetilaca i kupanja postojeći kapaciteti termomineralne vode postali su nedovoljni. Geološki zavod iz Ljubljane je, od 7. oktobra 1970. do 5. aprila 1971, pod rukovodstvom Josipa Baća, izvršio istražno-kaptažne radove. Bilo je izbušeno pet bušotina različite dužine. Ukupna dužina bušenja iznosila je 792,95 m. Četiri bušotine su se nalazile na užem području lječilišta, a jedna 500 m južnije, uz stari izvor "Kiseljaka".
Izvještaj o istražno-kaptažnom bušenju je pokazao da je bušotina "E", locirana 250 m sjeverozapadno od postojećeg starog izvora, na niskoj terasi potoka Grabovac, predstavljala "primarnu zonu po kojoj se pretaka termomineralna voda". Ova bušotina je dala ogromnu količinu termomineralne vode, kapaciteta 70 litara u sekundi i temperature 38 °C. Poslije kaptiranja (zacjevljenja) kapacitet bušotine je bio 20 litara u sekundi, "što je za današnje narasle, a i buduće potrebe dovoljno". Maksimalna potrošnja vode u banji Vrućici početkom sedamdesetih iznosila je pet litara u sekundi, pa je uz pomoć ventila (šibera) smanjen protok vode sa 20 na pet litara u sekundi.
Poslije aktiviranja ovog izvora prestala je sa radom stara bušotina, kaptirana 1958, ugradnjom ventila na eksploatacionoj cijevi, a "u postojeću vrelišnu kapu vlastitim pritiskom dovedeno je novo vrelo plastičnim cijevima 150 mm, i ako je visinska razlika plus 3,40 m".
Uprava banje Vrućice je zbog neiskorišćenih velikih količina termomineralne vode, a u cilju njenog flaširanja, za kratko vrijeme obavila tri analize novog izvora. Prvu analizu je obavio hemijski inženjer Vojko Ozim iz Maribora 3. juna 1971, drugu prof. dr Luiđi Majori iz Higijenskog instituta u Trstu 27. marta 1972, a treću Institut za rudarska i hemijsko-tehnološka istraživanja iz Tuzle 9. maja 1972. Ispitivanje je pokazalo da "voda od momenta uzimanja, posjeduje neuobičajena svojstva: povišenu temperaturu, prisutnost plina organoleptički dragocjenog itd." Mikrobiološka laboratorijska ispitivanja u Trstu su pokazala da je voda gotovo sterilna: "Odsutni su najčešći pokazatelji zagađenja kao Escherichia coli i Streptococcus faecalis. Niti se pokazao uzrast mikrobioloških kolonija... ni na agaru niti na želatini". Sa hemijske tačke gledišta voda je pripadala grupi "definiranih mineralnih voda sa prevalencijom svojstva bikarbonata, nešto sulfata i brojnim drugim elementima minerala koji su prisutni u znatnim količinama. Pojedini od njih, kao željezo, provociraju stanje zamućenosti".
U znak očuvanja sjećanja na 31. mart 1971, kada je kaptažom dobijena velika količina termomineralne vode, a na prijedlog direktora Joce Simića, Savjet Specijalne bolnice banja Vrućica je na svečanoj sjednici 12. juna 1971. donio odluku da se 31. mart proglasi praznikom banje. Josip Bać je istog dana proglašen počasnim članom kolektiva banje Vrućice, a počasnim građaninom opštine Teslić 23. juna 1971.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
