Književnik koji nas je učio da je "demokratija kad nisi zatvoren, zato što si bio otvoren" i aforističar koji je primijetio da "kad čizma počne da misli, mozgu ostaje da maršira", Vladimir Bulatović Vib rođen je na današnji dan prije ravno devet decenija.
Po banjalučkom magazinu "Nosorog", najbolji satiričar svih vremena rođen je u selu Sopotsko u Makedoniji 1931. godine, kasnije tvrdeći da njegova majka nije ni slutila u koju će ga neprijatnost uvaliti, jer datum njegovog rođenja pada na Međunarodni dan žena. Preminuo je u Beogradu 1. septembra 1994. godine, na dan kada obično počinje školska godina. Kako mu je majka bila seoska učiteljica, a otac sudija za prekršaje zaposlen u obližnjem gradiću po imenu Resan, od svoje treće do šeste godine, čak četiri godine zaredom, sjedio je u školskoj klupi slušajući nastavu za prvi razred osnovne škole. Da može, pretpostavljamo da bi nam rekao kako je septembra te 1994. godine po peti put otišao da crta tanke i debele linije i uči slova, iako ih je prvi put kao trogodišnjak sasvim dobro savladao.
"Nikad nisam mogao da shvatim gde prestaje majka, a gde počinje učiteljica", ispovijedao se Vib, po kojem se danas u Srbiji naziva jedna od najprestižnijih nagrada za aforizam i satiru.
"Vibova nagrada" od 1995. godine dodjeljuje se jednom godišnje, a istu je ustanovio list "Politika", čiji je Bulatović bio dugogodišnji novinar i urednik.
Put do Beograda vodio ga je kroz Kragujevac, rodno mjesto njegove majke.
"Gimnaziju, prva tri razreda, učio sam u Kragujevcu pod okupacijom u kafani 'Volga'. Kako život može da se poigra sa jednim imenom. Nemci su bili u gimnaziji i na onoj pravoj Volgi, a nas su sabili u kafanicu 'Volga'. Kao i ostali moji ispisnici imao sam samo tri predmeta: geografiju, higijenu i veronauku. Geografiju da naučim kako je Jugoslavija izbrisana sa mape Evrope, higijenu da umrem od gladi čist, a veronauku da shvatim da Bog nije na nebu, već u Berlinu", govorio je Vib, tvrdeći da je poslije oslobođenja nastavio da se školuje i SKOJ-uje na Novinarsko-diplomatskoj visokoj školi i na Filozofskom fakultetu.
Profesionalni pisac i humorista, kako je sam za sebe rekao u svojoj prvoj knjizi, postao je 1955. godine. Te godine postao je urednik kultnog "Ježa", a ovu funkciju obavljao je sve do 1961. godine. Od 1963. jedan je od dugogodišnjih urednika u "Politici", gdje piše rubriku "Beleške s predumišljajem" (satirične priče u kojima reaguje na aktuelne događaje), a kasnije i rubriku "Korak nazad" u kojoj objavljuje aforizme. Jedno vrijeme bio je i glavni urednik "Politikinog zabavnika".
Vibovim riječima da je lako biti lav kada napraviš pustinju oko sebe i da se svijet dijeli na ljude koji misle i na ljude koji imaju mišljenje, danas bezrezervno vjerujemo. U njegovo vrijeme, ipak, mnogi urednici mu nisu vjerovali ili bar nisu smjeli to javno da pokažu.
"Učili me da humorista treba da ubije i oca zbog vica. Dosad nisam osuđivan za ubistvo. Najtužniji trenutak moga života je kad sam na grobu jednog poltrona video natpis 'Hteo sam da se savijem do zemlje - izgleda da sam preterao'", zapisao je u svojoj prvoj knjizi "Budilnik".
Pored "Budilnika" (1963), iza sebe je ostavio i knjige "Menjačnica ideala" (1965), "Veliko spremanje" (1971), "Korak nazad" (1976) i "Šta je pisac hteo da kaže?" (1981). Posthumno je objavljena njegova knjiga "Okretne i druge igre" (1994).
Poznat je Vibov aforizam koji kaže: "Prvo si čovek u senci, zatim si čovek sa senkom, najzad si senka od čoveka." Znao je i da primijeti i da su se "idealisti snašli materijalno, a materijalisti idealno". U marksizmu je često vidio karijerizam, a karijeristima koji su mu zamjerili što se igra riječima poručivao je da će se ugledati na njih i igrati se ljudima. Međutim, iako je opisivao društvene mane, vjerovao je u čovjeka i u priči o sebi najradije se sjećao djetinjstva poučen riječima svog profesora Raška Dimitrijevića da biti čovjek znači sačuvati dijete u sebi.
"Vib je hteo da bude dobar. Verovao je u bolji život i želeo da i sam nešto učini, da pomogne, a ne da odmaže. Međutim, što je Vib više hteo da bude dobar, sve je manje mogao biti poslušan", rekao je o Vibu njegov kolega Duško Radović.
Danas se sjećamo i Vibove ispovijesti o posjeti rodnom Sopotskom koje je napustio u osmoj godini, da bi mu se ponovo vratio kada je imao čak 37.
Velika jezera i bare, u barama crni bivoli i velika škola sa velikom česmom, tada su mu se činili izuzetno sitnima i malima.
"Tada sam shvatio da čovek dopisuje sve što voli, što više voli, to više dopisuje i možda kad bi mogao, nikad ne bi trebalo da se vraća mestima, stvarima, ljudima i knjigama koje je prve voleo. Treba da ih sačuva onakve, dopisane i ulepšane kakvi se pričinjavaju u njegovoj svilenoj duši", svojevremeno je govorio Vib.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.