Nenad Janković, alijas Nele Karajlić, čovjek je raskošnog talenta, dokazanog na više umjetničkih polja. Počeo je na radiju daleke 1981. godine. Vrata su mu otvorili urednici drugog programa Radio Sarajeva, iz čega će se kasnije izroditi i televizijski projekat, danas svima na ovim prostorima poznat kao "Top lista nadrealista".
Predvodio je "Zabranjeno pušenje" sve do početka devedesetih godina prošlog vijeka, kada je zbog uzavrele ratne atmosfere iz Sarajeva prešao u Beograd, te osnovao srpsku verziju kultne sarajevske grupe. Iako po svjetskim prijestonicama, kako sam kaže, nije svirao tamo gdje publika dolazi u kravati i odijelu, nego u dvoranama u kojima se toči najjeftinije pivo, određenu svjetsku slavu donio mu je "No Smoking Orchestra", bend koji je osnovao s Emirom Kusturicom.
Ovu avanturu 2011. godine prekinuo je srčani udar i, priznaje, žuti karton na vrijeme. Tada je ostavio cigarete i počeo da piše. Autobiografska knjiga "Fajront u Sarajavu" učinila ga je jednim od najtiražnijih pisaca ovih prostora, a uslijedila je i krimi-priča u stihovima "FBI dosije Nikola Tesla", te roman "Solunska 28", za koji je dobio nagradu "Momo Kapor". Mnogo povoda za razgovor s Neletom, ali ekipa "Nezavisnih" s prvim "lažnim doktorom" na Balkanu našla se u Beogradu ispred Muzeja istorije Jugoslavije i Kuće cvijeća povodom njegovog predstojećeg koncerta na Tjentištu, koji će biti održan u okviru ovogodišnjeg "Nektar OK festa"
Isuviše simbola bivše Jugoslavije na jednom mjestu. Po izlasku iz automobila dočekao nas je još jedan. Stariji i zapušten gospodin, tvrdeći da je bivši univerzitetski profesor, nosio je u ruci knjige s Titovim likom na koricama, tvrdeći da su iste njegov autorski rad.
"Kupite od autora, kupite od autora", uzvikivao je starac za nama, dok nam je u susret išao čovjek koji je 1984. godine imao gadnu epizodu s vlastima zbog rečenice "Crk'o maršal". Sve ovo podsjećalo je na skeč kultnih "Nadrealista", a zašto Nele ne može pobjeći od Tita, zbog čega se vratio starim pjesmama svoje omiljene grupe koje će svirati na Tjentištu, kako mu je u koži pisca, te da li mladi danas sanjaju stari san koji je imala njegova generacija, pričao je u intervjuu za naš list.
NN: Krenućemo od onog najaktuelnijeg, a to je nagrada "Momo Kapor"...
KARAJLIĆ: Bio sam prijatno iznenađen. Ja se nisam složio sa žirijem. Mislim da sam još poprilično daleko od Mome i tog stila pisanja, od tog majstorluka kojim se on razbacivao, a ja jedva nekako sklopim rečenicu da na nešto liči. Zato radim i valjda ću jednog dana uspjeti da ga dosegnem.
NN: Ključ je u jednostavnosti. Po mom skromnom mišljenju, tu ste bliski.
KARAJLIĆ: Hvala ti, jarane, ako tako misliš. Vidi, jednostavno je i ono što Mesi uradi. Kažeš, mog'o bi' i ja ovako. Samo između trojice prođeš i loptu lagano prebaciš preko golmana. Veoma jednostavno, ali tu jednostavnost je u stvari najteže postići. Jednostavnost je nešto što je u sportu i u umjetnosti najveći majstorluk.
NN: Jednom prilikom rekli ste Momi Kaporu da mu se divite i iz razloga što je jedan od scenarista filma "Valter brani Sarajevo", a on Vam je, navodno, odgovorio da je to nešto najgore što je napisao...
KARAJLIĆ: On je meni u stvari odgovorio: "Pa dobro, da li ti mene za***avaš", a ja sam rekao: "Ne, ovo je zaista bilo iskreno". Kada je Momo pisao "Valtera", mislio je da napravi jedan ozbiljan istorijski film koji bi na neki umjetnički, ali vjerodostojan način opisao kako je izgledalo Sarajevo za vrijeme Drugog svjetskog rata. Šiba Krvavac kao reditelj koji je želio da napravi neko gledano i popularno djelo, međutim, nije se složio s tim konceptom. Šiba je jednostavno izbacio ustaše iz filma da ne bi zbunjivao stranog gledaoca. Zanimljivo je kako je taj film kod dvije različite generacije napravio potpuno drugačiju sliku. Za razliku od Momine generacije, koja je bila razočarana tom verzijom filma o Vladimiru Periću Valteru i koja je u filmu naravno vrlo jednostavno prepoznala propagandu tadašnjeg Saveza komunista Jugoslavije, za našu generaciju to je bio kultni film oko koga se skupio pokret Novog primitivizma. Mi smo zapravo tom filmu udahnuli novi život jer smo kroz svu našu zajebanciju, kroz "Zabranjeno pušenje" i "Top listu nadrealista", glorifikovali taj film do te mjere da je on do dan-danas ostao kultni. Mi smo se zapravo poigravali komunističkom propagandom i ona nam je bila sredstvo izražavanja.
NN: Fascinantni su svi ti simboli bivše Jugoslavije prisutni i danas. Nalazimo se ispred Muzeja istorije Jugoslavije i Kuće cvijeća, a našli smo se povodom Vašeg koncerta na Tjentištu...
KARAJLIĆ: Gledaj, očigledno je da je drug Tito ostavio dubok korijen u regionu, što kažu, jer se sve nešto poredalo jedno sa drugim. Moj prvi koncert ove godine biće na stadionu "Tašmajdan" u Beogradu 25. maja (Dan mladosti u bivšoj Jugoslaviji i Titov rođendan), poslije toga drugi koncert je na Tjentištu, a prošle godine posljednji koncert imao sam 29. novembra (Dan republike u bivšoj Jugoslaviji) u Skoplju, tako da ja od Tite mrdnuti ne mogu.
NN: Kakve uspomene u Vama danas budi Tjentište?
KARAJLIĆ: Tjentište je bilo sakralno mjesto. Tamo nije bilo svirki prije, ali su vođene đačke ekskurzije itd. Morali smo ići da vidimo gdje je Savo Kovačević odbranio diviziju. Ono što je mene prošle godine fasciniralo kada sam išao na "OK fest" jeste ta neka čudna nova mladost, koja je odjednom na tom mjestu na kojem je prije mnogo godina došlo do velikih bitaka i, da budemo precizniji, bježanije partizana ispred mnogo jačeg neprijatelja. Ovo danas je potpuno drugačije od onog vremena kada smo, mi kao klinci, u redu dva po dva išli da vidimo ta mjesta. Išao sam na Tjentište i vidio masu dobro raspoloženih mladih ljudi i to me oduševilo. I onda sam predložio organizatoru, želeći da obnovim to gradivo, da ove godine tamo i sviram. Ta svirka će se zvati "The best of Nele Karajlić", dakle sve ono što sam uradio u ovih, ne smijem ni reći koliko, godina.
NN: Tu ulaze i pjesme sa albuma "Unza unza time"?
KARAJLIĆ: Samo mali segment ćemo morati zasvirati, ali gro stvari će biti pjesme moje omiljene grupe, grupe uz koju sam odrastao, a to je "Zabranjeno pušenje".
NN: Kada ste se vratili starim stvarima "Zabranjenog pušenja", jedni su rekli "Neletova ijekavica je neprocjenjiva", a drugi su Vas optužili da je to čista tezga, jer godinama unazad govorili ste kako ste prerasli "Zenica bluz".
KARAJLIĆ: Dvadeset godina se nisam bavio "Zenica bluzom". Kada smo počeli da sviramo "Unca unca" sa "No smokingom" i Emirom, glavna zamjerka ovdašnje šatro publike bila je, "šta on svira nešto bezveze novo, što ne svira ono staro", a sad kad sam došao do toga da sam se poželio ovog starog, onda su, eto, počeli glasovi "šta on sad krčmi nešto što je napravio prije 35 godina". "Stonesi" krčme nešto što su napravili prije pedeset. Ja sam zaista izbjegao jedan period stalnog sviranja. Meni je krajem devedesetih godina ta avantura s Emirom došla kao kada neko otvori prozor u zadimljenoj prostoriji. Jedno veliko osvježenje, ne samo zato što je to bila jedna decenija, ili skoro decenija i po, posebnog i vrlo uzbudljivog života tumaranja po svijetu, nego i zbog toga što sam kreativno mogao da izađem iz ćorsokaka u koji sam bio ušao, a koji se otprilike vidi kod svih tih bendova koji su svoje mitske pjesme imali osamdesetih godina. Skoro niko od njih nije uspio da napravi kvalitet u 21. vijeku koji je imao ranije. Nisu ni "Stonesi", da se ne lažemo. A opet meni je taj bijeg sa "Unza unzom" dao novi prostor, novi zamah koji sam iskoristio i kreativno, a i onako u životu. Naravno, nisam znao da mi je zdravlje limitirano, pa mi je to sve prekinuto jednim srčanim udarom, što je bio žuti karon na vrijeme.
NN: Jedan moj drugar koji je upoznat s Vašim predviđanjima u "Nadrealistima", kada je čuo za ovaj intervju, zamolio me je da Vas pitam da li da sa ženom i troje djece ode u Njemačku, pošto se on sam dvoumi. Rekao mi je da od Vašeg odgovora zavisi budućnost petočlane porodice.
KARAJLIĆ: Stavlja mi na vrat težak zadatak. Mislim, što da ne, ako misli da će tamo naći sreću, neka ide. Samo ne vjerujem da mu Angela Merkel garantuje sreću.
NN: U tom kontekstu, šta danas znače stihovi "Žao mi je što neki misle da je život negdje drugdje i ne sanja se više stari san"?
KARAJLIĆ: Taj stih pisan je kontekstu raspada jedne ideologije. Naša utopijska slika se raspršila u paramparčad i niko više nije sanjao stari san, svi su mislili da je život negdje drugdje. Danas opet imamo drugi problem. Danas niko ne sanja san i danas nema nikakve ideologije, i upravo zbog toga su nam životi prazni i bespredmetni. Kada sanjaš san u kada imaš neku ideju, "nešto što je vrijedno robije", što bi rekao Džoni, tada kao nagradu dobiješ "Beatlese" i "Roling Stonese", a kada nemaš sna i kada misliš da živiš u raju, tada ti kao nagrada dolazi Rijana.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.