Uz knjigu priča "Degenek" Nikice Pilipovića Dajanovića nema klasične bilješke o piscu. Ovoj knjizi to zapravo nije mana. Ona je cijela, između ostalog, i bilješka o piscu, kao najplemenitija vrsta autobiografskog štiva. Ona je to, ali nije samo to.
Ipak, na ovom mjestu, a zbog onih koji knjigu nisu čitali i koji nisu čuli za Nikicu Pilipovića Dajanovića vrijedi ispisati nekoliko informativnih rečenica. Prepišimo dijelove bilješke sa korica jedne od njegovih prethodnih knjiga: "Nikica Pilipović Dajanović rođen je 17.3.1922. godine u mjestu Vrtoče, opština Bosanski Petrovac, kao drugo dijete oca Pere i majke Savke, rođene Ćurguz, a kao četrnaesto čeljade u kući đeda Davida. (...) U praskozorje 2. avgusta 1941. ušao je u Vrtočku četu, a potom u legendarnu Treću krajišku brigadu, sa kojom je prošao najžešće bitke NOB-a poput onih na Neretvi, Sutjesci, u Beogradu i Zagrebu, na Sremskom frontu i Pleternici, tj. od njegova rodnog Grmeča pa sve do SLOBODE i poraza fašizma kao svjetskog zla."
Riječ sloboda sam Pilipović Dajanović piše velikim slovima. Za njega je sloboda zaista najveća dragocjenost i najvrednija valuta. Knjiga "Degenek" govori upravo o borbi za slobodu.
Knjiga počinje pričom "Dogorjelo do nokata", koja počinje rečenicama: "Bio je 28. juli i srijeda, a godina 1941. i bila je ustaška Nezavisna Država Hrvatska. I bilo je biti ili ne biti." Knjiga završava pričom "Zagreb - i bi kraj", koja završava rečenicama: "Pomoglo mi je kopanje rovova po Krasu i uzvikivanje parola: Život damo, Trst ne damo. Život nam je još uvijek bio jedina valuta." Između je stalo još dvadeset sedam priča. Sve imaju karakteristične naslove, a neki su naročito sugestivni: "U boj ljuti", "Donijela ga mećava", "Top na probnom radu", "Bella Ciao", "Neretva - bitka za ranjenike", "Sutjeska - bitka za opstanak", "Beograd - ždralovi su sletjeli" te "Sremski front".
Nikica Pilipović Dajanović bio je važan dio najplemenitije borbe u kojoj su ikad učestvovali južnoslovenski narodi. Priče iz "Degeneka" su u tom smislu istorijski dokument prvog reda. Istovremeno, međutim, ovdje imamo posla i sa vrhunskom književnošću. Vidi se to najbolje iz specifičnog piščevog jezika. Naslućujemo ga već iz evokativnog naslova. A na kraju knjige, slično kao u djelima Ive Andrića, čeka nas "Rječnik manje poznatih riječi". Uz "degenek", tu su i "ćemane", "dibidus", "naćve", "šenluk", "zeman" koje su nama uostalom prilično dobro poznate, ali mlađoj generaciji nisu. U tom smislu vrijedi potencirati možda i najdirljiviju činjenicu iz konteksta nastanka ove knjige. Nju je autor namijenio kao svojevrsno pismo svojim unucima. A knjiga je posvećena njegovoj supruzi Bosi. Tu lijepu posvetu vrijedi citirati u cijelosti: "Bosi. Ona ne dočeka da pomiluje naša sjećanja svijena u ovu knjigu. Odlazak je odlagala vjerujući da će moći kao onda na Sutjesci. Svaku priču sačekala je pred printerom pa sa olovkom na gotovs odlazila da cijeni. Često me slala na popravni: 'Djeci se ne smije lagati', opominjala je. Pamćenje joj je sve do sudnjeg trena bilo vrsno, a mar čudesan. Ovaj uradak je Bosin koliko i moj, pa neka joj to bude dar od mene i od našeg potomstva."
Dio potomstva Nikice Pilipovića Dajanovića jest, kako to biva, i bilingvalan, pa je "Degenek" i dvojezična knjiga, tj. postoji i prevod na engleski (iz pera Mirjana Evtov) unutar istog toma. Riječ je, dakle, o knjizi "sa dva lica", s jedne strane je srpski original, a s druge engleski prevod. Na taj način se, i to je dobro, širi potencijalna publika ovog izuzetnog književnog djela.
Na pragu devedeset petog rođendana, Nikica Pilipović Dajanović je čovjek koji je u svoj život smjestio ono što većini ljudi ne bi uspjelo ni u deset života. I makar odbija o sebi da razmišlja kao o piscu po vokaciji, u "Degeneku" je mnogo više autentične književne umjetnosti nego u masi sterilnih cizeliziranih knjiga što su ih njihovi autori namijenili apstraktnoj vječnosti. Misleći na konkretne čitaoce, Pilipović Dajanović je napisao univerzalno djelo. U jednoj njegovoj kratkoj biografiji stoji da je on "biće posebne japije (psihofizičke građe)" i to se dokazuje i u ovoj knjizi. Sjajna memorija, osebujan stil, živ vibrantan jezik, sve su to odlike ove knjige. Njome se Nikica Pilipović Dajanović ugrađuje u tradiciju Petra Kočića i Branka Ćopića, taj specifični krajiški odvojak kao dio stabla srpske književnosti.
Formalno i stilski odlično izvedena, knjiga "Degenek" koliko god u podnaslovu bila označena kao zbirka priča, funkcioniše istovremeno i kao labavi roman, u najmanju ruku tematski i vremenski uokviren vijenac kraćih proza. Ipak, te klasifikacije nisu zapravo ni pretjerano bitne. Ono što treba naglasiti je da "Degenek" valja čitati. To je knjiga koja svog čitaoca poput vrtloga uvlači u svoju uzbudljivu i istorijski relevantnu, a opet duboko intimnu priču. To je knjiga koja nas vraća u jedno herojsko vrijeme iz perspektive autentičnog heroja, a opet bez ikakve herojske poze. Da, ovo je u svakom smislu antipozerska knjiga. Čuveni francuski pisac Anri Mišo zabilježio je negdje da je sama namjera da se napiše relevantno umjetničko djelo dovoljna da ga ubije. Autentična umjetnička djela gotovo po pravilu nastaju nehotice. Jedno takvo je i knjiga "Degenek", knjiga koja toplo i sugestivno prenosi poruku da je sloboda najvrednija valuta.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.