Književnost

Tihomiru Levajcu književnost bila genetsko i krajnje odredište

Tihomiru Levajcu književnost bila genetsko i krajnje odredište
Foto: N.N. | Tihomiru Levajcu književnost bila genetsko i krajnje odredište

Tihomir Levajac, pisac i omiljeni profesor srpskog jezika i književnosti generacijama đaka u banjalučkoj Gimnaziji i Medicinskoj školi, preminuo je u četvrtak ujutro u Banjaluci u 85. godini.

Vijest o njegovoj smrti potvrdilo je Udruženje književnika Republike Srpske, čiji je bio član. Takođe, bio je član Udruženja književnika Srbije, Zavičajnog društva "Sa Ovčara i Kablara" u Banjaluci i Udruženja frulaša u Čačku.

Željka Cvijanović, predsjednica Republike Srpske uputila je povodom Levajčeve smrti telegram saučešća njegovoj porodici i Udruženju književnika Republike Srpske, ističući da će Levajac ostati upamćen po autentičnom stvaralaštvu i pedagoškom radu.

"Djela i vrijedan umjetnički opus koja je ostavio, najbolje su svjedočanstvo njegove darovitosti i raskošnog talenta. Iskreno saosjećajući u bolu koji vas je zadesio, upućujem vam izraze najdubljeg saučešća", navodi se u telegramu Cvijanovićeve.

Bivši učenici na društvenim mrežama opraštali su se od njega dirljivim riječima, a izdvajamo oproštaj glumice Radenke Ševe, kojoj je svojevremeno predavao u banjalučkoj Gimnaziji.

"Govorili ste da ništa na ovom svijetu nije slučajno, tako da vjerujem da niste slučajno otišli u nebesku školu baš danas, na Svetog Savu, školsku slavu", napisala je juče glumica na svom Facebook profilu.

Za "Nezavisne" o književnom radu Tihomira Levajca govorili su Ranko Preradović Deda i Goran Dakić, takođe njegovi bivši učenici i književne kolege različitih generacija, koji su posljednjih godina potpisivali recenzije Levajčevih knjiga.

"Ono što je za mene karakteristično kada je u pitanju moj dragi Tihomir Levajac je činjenica da je on meni bio profesor srpsko-hrvatskog jezika u završnim razredima Medicinske škole koju sam pohađao. Od tih mojih školskih godina pa sve do ovih najnovijih mi smo se lijepo družili i razgovarali. U posljednje vrijeme ja sam bio i recenzent njegove dvije-tri knjige, dakle imao je povjerenje u mene i to me radovalo", rekao je Ranko Preradović Deda, podsjetivši da je Književna zajednica "Vaso Pelagić" iz Banjaluke, na čijem je čelu, Tihomiru Levajcu prije dvije godine dodijelila nagradu "Pelagićev runolist" za cjelokupno književno djelo.

Od tog djela, dodao je, posebno mjesto u našoj kulturi imaju Levajčevi romani.

"Ja sam ubijeđen da će Levajac najduže biti pamćen po romanu, a priče, putopisi, pa i književna kritika kojom se on bavio i ostalo će biti samo prateći. Ima zaista sjajnih romana, ali roman 'Jopet sudanija' je posebno tačan dosluh sa vremenom u kojem živimo i tiče se ludog suda u Hagu", istakao je Preradović.

Sjećanje na profesora, mentora i starijeg kolegu podijelio je i Dakić.

"Prije dva ili tri mjeseca Levajac mi je rekao da je njegov otac preminuo u 85. godini i da on ne bi imao ništa protiv da se i njegov korak zaustavi na istoj stepenici. Ko je nastao, dodao je Levajac, taj je i nestao. I to je bilo to. U jedan porodični podatak i u jednu poslovicu sabio je sopstveni odnos prema smrti. Vjerujem da je u smrt otišao nasmijan i otvorenih očiju, kao mudri Hadrijan", kaže Dakić. On dodaje da Levajac nije podnosio dosadu, ni u životu ni u književnosti.

"Njegov duh je bio nesalomiv. Tragao je neprestano za novom idejom i novom rečenicom. Insistirao je na tome da bude drugačiji, ali se tom razlikom nikada nije hvalisao i razmetao. Ponosio se Šumadijom, ponosio se Krajinom. Njegov duh nije oplemenio samo one na koje nije mogao da se nakalemi", navodi Dakić.

Tihomir Levajac rođen je u Kačulicama, selu u blizini Čačka 1937. godine.

Poslije završene Osnovne škole u Slatini i Gimnazije u Čačku, studirao je i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu, Grupa za jugoslovensku književnost i srpskohrvatski jezik. Radni vijek proveo je u Banjaluci. Čak 40 godina radio je kao profesor. U književnost je ušao romanom "Za sunčevim krugom", koji su objavile "Književne novine" iz Beograda 1984. godine.

Od tada do danas objavio je ukupno 17 knjiga romana, pripovjedaka, putopisa, drama, razgovora, monografija, kritika.

Roman "Jopet sudanija" objavljen je u čak sedam izdanja i preveden je na engleski jezik. Učenicima banjalučke gimnazije u lijepom sjećanju ostaće i knjiga "Odsjaj duha", u podnaslovu "Profesori i učenici banjalučke Gimnazije u anegdotama", a ostaće upamćen i kao priređivač Antologije narodnih lirskih, lirsko-epskih i epskih pjesama pod imenom "Čarne oči", objavljene u više izdanja.

U romanu "Oproštajno pismo starog hrasta" sažeo je istoriju Banjaluke za posljednjih 200 godina sa pričama i ljudima koji su grad činili i znao je da kaže da takvu knjigu nema nijedan grad u široj i užoj okolini.

Ironija je da ovu knjigu nije nagradila nijedna institucija grada Banjaluka, a jeste Udruženje šumara Evrope 2014. godine.

"Ja ne živim ni u Kačulicama gde sam rođen, ni u Čačku gde sam u gimnaziju išao, ni u Beogradu gde sam studirao, ni u Banjaluci gde sam radni vek proveo, ni u Kanadi gde mi kćerka živi, ni u Moskvi gde mi sin živi, već svuda. Gde god dođem ja sebe zateknem", pisao je svojevremeno Levajac, koji je iza sebe ostavio dva značajna putopisa "Sanjao sam Kanadu" i "Sanjao sam Moskvu". Oba su objavljena u dvojezičnom izdanju, prvi na srpskom i engleskom, a drugi na srpskom i ruskom jeziku. Za roman "Mašta, taština i ništa" 2019. godine nagrađen je Godišnjom nagradom Udruženja književnika Republike Srpske.

Posljednju knjigu "Ljudi koje srećom srećem" objavio je prošle, 2021. godine i riječ je o knjizi razgovora sa poznatim ličnostima koje je vodio za školske listove tokom više decenija, a djelo, umjesto pogovorom, završava razgovorom sa samim sobom, u kojem se osvrnuo na pandemijske i penzionerske dane u izolaciji i na sopstvenu književnu karijeru.

"Ukinuli su nam vazduh. Kažu, vazduh nije za disanje, već za umiranje. Kažu, može bez disanja da se živi, bez bližnjeg, bez razgovora, bez reči. Osudili su nas na tužnu realnost, na samoću. Maltene nas kao ljudska bića poništili. Kad bi bar postojalo neko ministarstvo samoće, koje bi o nama brigu vodilo, olako sam izvolevao, možda bi lakše bilo", pisao je Levajac u izolaciji od koje se pisanjem jedino branio. On je u ovoj knjizi priznao kako je genetski znao da će književnost biti njegovo krajnje odredište.

"Znao sam to po tome što nisam bio zadovoljan svetom u kojem sam živeo. Inače, da nije tako zašto bih pisao? Bio sam uveren da s ovog sveta neću otići a da za sobom nešto vredno, osim smeća, ne ostavim. Instinktivno sam predosećao da ću i ja neke knjige, pored tolikih koji su ih pisali, napisati, čak i da ću neke književne nagrade dobiti. U dve reči, sebe sam smatrao proznim piscem kada niko nije ni pomišljao da bih mogao biti pisac", pisao je Tihomir Levajac.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije