Ko ste vi kada niko ne gleda?
Ja sam prečesto Skarlet O'Hara. Šta god se desi, pomislim "O tome ću misliti sutra". Ta su
vremena stvarno prohujala sa vihorom. Možda ću misliti sutra, ali ću uraditi danas. Pa šta bude.
Odakle da počnem? Od kraja ću ovaj put. Sve neki novi počeci, dajte jednom novi hepiend.
Redizajn života pravim. Smislila sam sve.
Dakle, najbolje bi bilo da odem u penziju. Ne djelujem vam kao da sam za penziju?
Pa i nisam, ni po stažu ni po godinama. Imam ja još ohoho do penzije. Računala sam pažljivo.
Ništa od toga.
Čak mi je i šifra za računar "kadćepenzija321", ali ne pomaže. A baš bi bilo dobro biti u penziji dok smo još brzi. Novembar je prošao, ni ne osvrćem se. Pu-pu-pu…
Uvijek mi je gori nego da mi je crna mačka prešla put ili da sam prošla ispod merdevina. Siv, sumoran, cmoljav i neraspoložen. Za jorgan preko glave. Novembar je moj kamenčić u cipeli koji me žulja. Oduvijek. Išla bih negdje, nemam kuda jer je svugdje novembar. Nemam ni entuzijazma za letove od 100 sati da stignem do neke palme. Hibernacija je zakon.
Od novembra volim jedino bundeve. Žmu kaže da su mu bezveze, ali ja ne odustajem. Pravim potaže, pečem ih u rerni, sve sama pojedem i uvijek ih imam u kući nekoliko iako ne zarezujem onu noć vještica ni za suvu šljivu. Ko je vještica, vještica je, zna se to. Niti nam treba ta noć, niti izrezbarene bundeve.
Svakog novembra se ponavlja ista scena ispočetka. Već sam vam pričala. Uz osmijeh zamolim Žmu da mi izreže bundevu. Foliram da mi je to teško, a on glumi da ne zna da foliram.
Tako ga i jutros zamolim i zablenem se u jutarnji program na televiziji sa šoljom čaja od ruže u rukama.
(odjednom u mojoj blizini, baš glasno)
Jel ovu malu narandžastu?
Žmu pored mene, drži bundevu i nož.
Znaš li ti da ja stojim ovdje bar 5 minuta i čekam da me primijetiš, ti ama baš ništa, NIŠTA??
Gdje ti je periferni vid, da mi je znati? Da si u džungli tigar bi te davno pojeo! Odavno… Ništa od tebe ostalo ne bi.
Ali… Kada glavni lik odluči, sve se mijenja. Čak i u džungli.
Ove godine mi je periferni vid neviđeno oštar. Ako vas ne vidim, to znači da se pravim.
Jer stignete u godine kada su vam potrebne naočale za čitanje, a istovremeno sve oko sebe vidite savršeno jasno. Bez ikakvih cvikera. Jasnije nego ikada. Stvar u sreći je da se uvijek može promijeniti. I svijet može da nas iznenadi svojom dobrotom.
Život često ne ispadne kako smo planirali, ispadne bolji.
Predugo čekamo na pogrešne stvari. Ne možemo se ni izgubiti više k' o ljudi, gdje god kreneš, na Gugl mapi si.
Jedino moramo shvatiti šta je Hrabrost, a šta Ludost u koraku.
I tu mi uvijek padne na pamet kada je veliki mag marketinga ovih prostora pričao kako se popeo na Himalaje.
I kada su ga pitali da li je to bila hrabrost ili ludost jer nije nikada planinario, rekao je da bi ludost bila da ima 150 kg i da je išao sam. Ali kako je u dobroj formi, išao sa iskusnim penjačima, to je ipak bila hrabrost.
Možemo li živjeti život od kog nam nije potreban odmor?
Mogu li sama osvojiti svoju slobodu ili mi je ipak potreban neki producent slobode?
Vidjećemo! Ne mijenjajte kanal.
Ali jedno znam, neću više biti Skarlet. Dosta je. Mogla bih da budem Brižit Bardo.
Kosa mi je zamalo plava, volim baletanke, a opasno šik francusku crnu olovku za oči sam dobila na poklon za rođendan. To je sigurno znak.
Ne možeš imati sve, moja Skarlet! Od proljeća oko očiju izvlačim debelu liniju crnom olovkom k' o Brižit i krećem u avanturu redizajna života.
Hrabrost ili Ludost?
Ne znam. Postoji beskonačan broj budućnosti i nikad ne znaš koja će se dogoditi dok se ne desi.
Bićete sa mnom u mom rijalitiju. Saznaćemo zajedno!
Ali moramo svako veče prije spavanja papuče pored kreveta okretati prema vani da nam ne
dolaze teški snovi. Važno mi je to, protiv uroka.
Helen Keler je davno rekla:
ŽIVOT JE ILI HRABRA PUSTOLOVINA ILI NIŠTA.
Lav ju
Chic Vanilica
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
