Kolumne

VANILICA U CIRKUSU: Vjerujete li meni ili svojim očima?

VANILICA U CIRKUSU: Vjerujete li meni ili svojim očima?
Foto: Svjetlana Panić | VANILICA U CIRKUSU: Vjerujete li meni ili svojim očima?

Psujete dok raspetljavate šljašteće girlande?

Razvlačite lampice po kući, skupljate komadiće razbijene staklene kuglice, usisavate šljokice nakon kićenja jelke? I nemoj da me neko pita šta je to girlanda, jedva sam skužila kako se zove. Guglajte, samo mene ne pitajte.

A ja? Ništa. Samo čekam da prođe decembar. I ova godina.

U totalnom sam Greta Garbo fazonu "neka me svi ostave na miru". Kvar sam u matriksu, vatromet sa fabričkom greškom.

Sve što se dogodi dva puta, uvijek se dogodi i treći put. Ove tri godine su me nokautirale nekoliko puta, ali ustajala sam, svaki put prije nego što život izbroji do deset.

Tako da ih ne ispraćam šljašteći u ponoć. Niti sam okitila disko kuglama moje veliko svijetleće drvo na čijem vrhu je uvijek ljubičasti leptir umjesto zvijezde.

Volim novogodišnje matine zabave. Cijeli dan, Žmu i ja, u gradu, po kafanama ofkors. Svi raspoloženi, grad je prepun nazdravljanja. Muzika dopire sa svih strana. I osmijesi. Ma koliko hladno bilo.

Ostanemo uvijek do predveče. I onda kući, karirana pidžama, ruska salata, sir, prasence i ove godine, panetone punjen kremom od pistacija. Lična isporuka direktno iz Venecije. Tako miriše da uopšte ne znam kako ga nisam bocnula nožem, samo da probam.

Eno ga u radnoj sobi, spreman za prvu minutu naredne godine. Obiđem ga povremeno. Da ga neko ne pojede. Nikad se ne zna šta kome može pasti na pamet. Sam je i nezaštićen.

Plesaćemo Žmu i ja u ponoć i nazdravljati Babarogom. Čuvamo nekoliko butelja omiljenog vina kad prođu ove tri godine nokauta, da se napijemo nas dvoje. Zaslužili smo. Još da prođe i decembar. Samo što nije.

Postoji nešto što nikada ne propuštam u decembru. Nisam ni sada. Oduvijek sama sebi kupujem novogodišnji poklon. Zašto? Pa zato što sam bila dobra.

Žmu je navikao na taj događaj. Ali prodavačice nisu.

Ovo je poklon, da upakujemo?

Jeste poklon, ali nemojte  pakovati. Sebi poklanjam.

(podignu i obrve i  pogled)

Moj novogodišnji poklon samoj sebi. Smijem se i dodam da sebi obavezno nešto fino poklonim za svaku novu godinu. I rođendan, naravno.

Svima se to dopadne. Zato i pričam. Možda još neko poželi sebe da obraduje.

Za novogodišnji poklon kupite sebi uvijek simbol za buduće dane, nikada ono što vam treba. Neka vam poklon bude totalno kul, važan samo vama i na prvi pogled potpuno nepotreban. Kao moje prošlogodišnje srebrne kaubojke za koje me sada svi pitaju.

Šta sam kupila ove godine?

SAT. Pametni? Ma ne.

Neću da znam da li mi je ubrzan puls niti ko me zove dok mi je telefon namjerno u tašni isključenog tona. Do ovog decembra, satove sam nosila isključivo kao modni detalj.

Uvijek sam kupovala muške modele, to sam tek sada ukapirala. I ovaj je muški. Nemam objašnjenje. Jedino što ne mogu da podnesem je da nosim sat marke farmerki, gaća ili neke druge odjeće. Sat na mojoj ruci mora biti "marke sata".

Ko zna zašto, uvijek sam mislila da vrijeme ne postoji. Da služi samo za da se ne zakasni na avion. Jer jedino na avione nikada nisam kasnila. Sve ostalo se događalo.

Čak sam imala sat koji je sav bio čudne boje, slične bijeloj kafi. I kazaljke su bile iste, godinama sam ga nosila, nikada nisam znala koliko je sati. Ali bio je divan. Srećom više niko na ulici ne pita: "Izvinite, molim vas, koliko je sati?" Šta da su mene pitali?

Ne znam koliko je sati.

Pa šta će vam sat?

Lijep je. Volim ga.

Međutim, sada se mnogo toga promijenilo.

“Krajnjeeee je vreeemeee”, rekao bi mi Radovan Treći.

I zato sam kupila Sat. I odmah ga u prodavnici stavila na ruku. Što nikad ne radim. Uvijek sve što kupim mora malo da odstoji, slegnu se emocije, da dođe trenutak za premijeru.

Znate kad mislite da će nešto proći, pa sve čekate da prođe, osvrćete se, zavirujete iza ćoška da vidite jel' prošlo. Ništa više ne čekam da prođe, čim ovom decembru vidim leđa.

Ubuduće ću da dignem glavu i ja ću da prođem. Zato mi treba sat. Da počnem drugačije mjeriti vrijeme nego svih ovih godina.

Kako znati kada odustati i promijeniti nešto, a kada biti uporan?

Evo ne znam, ja ću po osjećaju, pa šta bude.

Jedno znam, poštenje i iskrenost se uvijek isplate. Najbolje idu sa divljinom u srcu.

Shaken, not stirred. K'o Bondov martini.

A šta ćemo sa vremenom?

Zapamtite, sve što imamo je vrijeme i sve što nemamo je vrijeme.

I što bi rekla Milena Dravić:

GLEDAJTE DA VAM SE DESI NEKA PREMIJERA!

Lav ju

Chic Vanilica

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije