Mikroplastike, uključujući i nanoplastiku, nalaze se u svemu što nas okružuje.
Nanoplastika iz zemljišta prvo dođe do biljaka, odatle se prenosi na insekte pa se dalje širi lancem ishrane.
Kao što je slučaj sa teškim metalima u okeanu, nanoplastika – plastične čestice manje od jednog mikrometra – postala je dio lanca ishrane. Dio te plastike se toliko usitnio, ali nije se razgradio, i taj nerazgrađeni dio završio je u zemlji.
Naučnici iz cijele Evrope sa biologom Fazelom Monihom sa Univerziteta Istočne Finske na čelu, izmiješali su sićušne čestice polistirena i polivinilhlorida od 250 nanometara sa zemljom u kojoj je posijana zelena salata.
Nakon 14 dana u zelenu salatu su stavili larve crne mušice, kojima su kasnije nahranili ribu čije stanje su pratili u laboratoriji. Pošto je nanočestice teško detektovati zbog stalnih promjena, istraživači su rijetki element gadolinijum ugradili u sićušnu plastiku kako bi lakše pratili njeno kretanje u lancu ishrane.
Rezultati su pokazali nanoplastiku u škrgama, jetri i crijevima ribe, u ustima i crijevima insekata kao i u listovima zelene salate. Ipak, ne ponaša se sva plastika isto dok putuje kroz lanac ishrane: zelena salata je upila manje polistirena.
"Rezultati pokazuju da zelena salata apsorbuje nanoplastiku iz zemlje i prenosi je u lanac ishrane. Prisustvo sitnih čestica plastike u zemljištu moglo bi biti povezano sa potencijalnim zdravstvenim rizikom za biljojede i ljude ako se utvrdi da se ovi nalazi mogu odnositi i na druge biljke, usjeve i na polja“, istakao je Monih.
Mikroplastiku unosimo svakodnevno, ali nema potrebe da paničimo: u malim količinama nije opasna po zdravlje, ali visoki nivo koncentracije treba da nas zabrinu. Mogu biti toksične kako kod biljaka, tako i kod beskičmenjaka i kičmenjaka.