Poslije svakog posta na ovom blogu dobijem dosta mejlova sa zahvalnošću. Raduje me i zahvalna sam kada znam da ovo što radim nekom koristi, da je nečiji život postao bolji zahvaljujući između ostalog i meni.
Volim kada čujem da je neki tekst nekog pokrenuo na razmišljanje i doveo do promjene ugla gledanja.
Srećna sam i zadovoljna kada neko uz moju pomoć riješi otkloni neku prepreku, postigne neki važan cilj i poboljša nešto u svom životu.
Raduje me kada čujem da sam nekom svojim pisanjem ulila optimizam i bila podsticaj za dalji rad na sebi.
Radujem se i kada mi neko napiše da je radio neku od vježbi koje sam predložila i da je zadovoljan rezultatima.
Sve to mi daje volju i inspiraciju da nastavim sa pisanjem i radom u oblasti emocionalne inteligencije.
Ali, povremeno dobijam i mejlove od vas koji mi kažete da vam se sviđaju tekstovi, da vam prija da ih čitate, ali.... i dalje se vrtite u krug, problemi ostaju neriješeni, ne osjećate optimizam i ne vidite rješenje svojih problema. I pitate se zašto je to tako.
Na takve mejlove odgovaram savjetom da u svom okruženju potražite stručnu pomoć psihologa, psihoterapeuta ili psihijatra.
Ovaj tekst pišem za vas i želim da vam posluži kao smjernica i podrška u traganju za načinima da pomognete sebi i svoj život učinite zaista vrijednim življenja. Sami ili uz nečiju pomoć.
Mislim da će biti korisno da naglasim razliku između pozitivne psihologije (čiji je emocionalna inteligencija dio) i nekih drugih grana psihologije.
Pozitivna psihologija je relativno nova grana psihologije čija je oblast djelovanja poboljšanje kvaliteta života. Relativno ste zadovoljni svojim životom, nemate neke veće probleme i tegobe, ali osjećate da može više. Da život može da bude još ispunjeniji i da vi možete još više da date od sebe. U takvim slučajevima pozitivna psihologija može mnogo da pomogne.
Pored pozitivne psihologije, tu su još i klinička psihologija i psihoterapija. Klinička psihologija se bavi poremećajima u psihičkom funkcionisanju, njihovom dijagnostikom i tretmanom. Graniči se i djelimično preklapa sa psihijatrijom, koja se takođe bavi poremećajima u psihičkom funkcionisanju. Psihoterapija se kroz različite pristupe i različitim metodama bavi otklanjanjem uzroka poremećaja u psihičkom funkcionisanju. Ponekad se kombinuje sa farmakoterapijom (lijekovima koje prepisuje isključivo psihijatar).
Psihoterapija se pored poremećaja bavi i razrješavanjem zastoja u životu i podrškom u ličnom rastu i razvoju pojednica.
O svemu ovom može mnogo da se piše, ali vjerujem da je ovo dovoljno da se uvide neke osnovne razlike.
Više puta sam bila u situaciji da objašnjavam ove razlike i paralela sa oslobađanjem od viška kilograma je svaki put poslužila kao dobra ilustracija.
Zamislite dvije osobe koje imaju višak od 10kg kog žele da se oslobode.
Prva osoba je do tog viška došla nevođenjem računa o izgledu. Hranila se nezdravo i nije bila fizički aktivna. U nekom trenutku je riješila da to promjeni, korigovala je ishranu, fizički se aktivirala, počela da pije više tečnosti, bila istrajna i.... poslije nekog vremena rezulati se vide! Ona nastavlja sa novim načinom života, rezultati su sve bolji i ta osoba je sve zadovoljnija. Divno! I potpuno realno i moguće.
Druga osoba počinje sa istim režimom ali ništa. Ne uspijeva. Sve više tone i obeshrabruje se. Moguće da se tješi hranom, i 10 kg viška polako postaje 15kg, pa 20 kg... U čemi je problem?
Problem je što ta osoba nije došla do 10 kg viška iz istog razloga kao i prva.
Možda ima hormonski poremećaj ili problem sa tiroidnom žlijezdom. U tom slučaju je potrebno konsultovati endokrinologa. Možda ima neki drugi fiziološki poremećaj koji se manifestuje između ostalog i povećavanju tjelesne mase.
Možda ima poremećaj ishrane. U tom slučaju mogu da pomognu psihijatar i psihoterapeut. Možda će kroz par susreta riješiti konflikt, a možda će mjesecima ili godinama sa psihoterapeutom raditi na tome da razriješi neke konflikte nastale u ranom djetinjstvu ili čak i prije samog rođenja (nekada uzroci psihičkih problema leže u porodičnoj istoriji, zabilježeni u porodičnom nesvjesnom).
I paralela sa zdravljem zuba je korisna. Ako vodite računa o zdravlju svojih zuba, redovno ih perete, izbjegavate namirnice za koje znate da im škode... vaši zubi će vjerovatno biti lijepi i zdravi. Ali uz svu pažnju koju im posvećujete može da dođe do toga da se pojavi karijes. I tada nećete još ćešće i temeljnije prati zube i govoriti "Moji zubi su zdravi. Moji zubi su zdravi. Moji zubi su zdravi." nego ćete otići kod zubara i on će otkloniti karijes i staviti plombu. I genetski faktor je bitan. Nečiji zubi su osjetljiviji i lakše se kvare, nečiji su otporniji. I ako dvije takve osobe jednako dobro vode računa o zdravlju svojih zuba, kod jedne će se pojaviti karijes a kod druge neće. I niko nije kriv za to, ili manje vrijedan.
Isto to važi i za mentalno zdravlje! Niko nije kriv ili manje vrijedan ako ima neki psihički poremećaj ili tegobu , genetski i/ili situaciono uzrokovan. Kao što niko nije kriv za srčane probleme, karijes ili čir na želucu. Određena doza odgovornosti može da postoji, ali krivljenje ili podcjenjivanje ne vodi nikuda. Ali svako od nas jeste odgovoran da za sebe potraži adekvatnu pomoć i podršku!
"Svaka bolest je izlječiva ali nije svaki pacijent."
Za svaki problem postoji rješenje! Ako nešto ne možemo da riješimo sami, potpuno je u redu da potražimo pomoć!
U većim gradovima postoje besplatna savjetovališta, uživo ili preko telefona. Postoje besplatne telefonske linije na kojim vas stručnjaci sa iskustvom mogu saslušati, posavjetovati i usmjeriti. Ukucajte na Guglu "besplatna psiholoska pomoc", "psiholoska podrska" ili nešto tome slično i sigurno ćete pronaći neke kontakte koji mogu da vam budu od koristi.
Nekada pomaže razgovor sa bliskom osobom, nekad razmišljanje, čitanje, gledanje nekog filma ili slušanje muzike. Ali nekada je neophodno obratiti se za pomoć stručnjaku. Ljudska psiha je veoma kompleksna i postoje ljudi koji su se dugo godina školovali za rad u toj oblasti. Nije sramota imati problem, ne snalaziti se u svom životu, biti zbunjen. Nije sramota ni ne preduzeti ništa i pomiriti se sa "sudbinom". Nije sramota ali je velika šteta.