Đakona Branislava Rajkovića, u najmanju ruku, život je stavljao pred brojne izazove, otvarao mu mnoga pitanja, na koja je u svoje četiri decenije ovozemaljskog puta, pokušao odgovoriti onako kako najbolje zna, ljubavlju, tolerancijom prema svima, ne osuđujući prošlost i trudeći se da se za budućnost pripremi tako što će raditi na boljoj sadašnjosti.
Ekipa "Pogleda" zatekla ga je u Trebinju, gdje u proteklih nekoliko godina službuje i živi sa svojom suprugom i dvoje djece. U grad na Trebišnjici došao je iz rodnog Mostara, koji je, u svakom smislu predodredio njegov život.
Tu je rođen 1982. godine. Nesrećni rat u BiH, ostavio ga je bez roditelja kada je imao samo deset godina, nakon čega se seli u Bačku Topolu, gdje uz Beograd, završava svoje osnovno i srednje školovanje, a kasnije i bogosloviju.
Želja i ljubav za svojim rodnim pragom, vraća ga u Mostar 2012. godine, dvije decenije po odlasku iz BiH. U tom periodu, kako kaže stalo je mnogo toga, ali ne i mržnja prema drugima, ma koje vjere ili nacije bili.
“Pogibija moji roditelja u ratu je najviše obilježila moj život. Međutim, pogled na to stradanje obilježio je jedan bogoslovski pogled, bogoslovsko obrazovanje, ali i moje nastojanje da prosto nađem smisao, ne samo u radosti života sa mojim roditeljima, nego u tom rastanku i toj tuzi smrti. Na tome nekako istrajavam sve ovo vrijeme“, rekao je Rajković.
Priznaje da je bilo teško vratiti se nakon 20 godina u mjesto odakle je sve počelo, Mostar, ali kako kaže, bez te težine, nema ni ljepote.
Kaže da ga je tragedija koju je preživio naučila da se prošlost ne može izbrisati, ali da se može raditi na sadašnjosti i budućnosti.
Često zna da kaže da sve žrtve treba pamtiti, ali ne i zlo, a na pitanje: Da li smo svi spremni za tako nešto, i koliko je moguće raditi na suživotu u BiH kad gotovo tri decenije nakon rata imamo velike podjele među narodima?, odgovara:
“Jako je teško govoriti u opštem smislu da li smo svi spremni na tako nešto. Ali sam siguran da mnogi slojevi našeg društva, ljudi koji svakodnevno komuniciraju zajedno, naročito u sredinama gdje su još uvijek upućeni jedni na druge uprkos svemu, da i te kako možemo, moramo i želimo“, navodi Rajković.
On dodaje da se takvo nešto ne može nametati ljudima, dok oni sami u sebi ne shvate koliko je to potrebno i značajno.
“Svakako, onako kako ja radim su odgovori kako je to moguće. Ali isto tako, ovo su prije svega odgovori meni samom, do kojih sam došao tragajući na neka svoja pitanja. Ukoliko to pomogne drugim ljudima, tim bolje. Ali, to svakako ne znači da u nekoj patološkoj amneziji potiskujemo neke stvari, da zaboravljamo, nego prije svega stavljajući naglasak na život, žrtve koje pamtimo, da se nekako orjentišemo ka novom životu, jer sam siguran da pitamo bilo koga od njih sada rekli bi nam da se klonimo tog zla, po bilo koju cijenu. Da se klonimo te politike ili nekakve mržnje prema drugim ljudima“, dodaje Rajković.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
